ČETIR' BRATA I OGNJIŠTA VRATA

Noć se polako prikrala do mog malog sela... 'nako, tiho i nečujno.
Za razliku od jedne kuće koja se nalazi na padini Skakavca.
Tu se čula graja... Vesela i razdragana... Kako i ne bi - slavio se Nikoljdan. Krsna slava tog ognjišta.
Skupilo se naroda sa sviju strana... Prijatelja, komšija, kumova... A, ponajviše rođaka.
Skupiše se braća... Nisu su se viđeli, Boga mi, od prošlog Nikoljdana. Nisu mogli, jer svak' živi daleko od ognjišta.
Pričaću vam priču o četri brata... Četiri krajiška sina... Daleko od rodnog kraja - daleko od ognjišta.

Vojin je najstariji sin. Kade je izbio rat kod nas u Krajini, već je bio ženjen. I čekao je svoje prvo dijete, svog sina - prvenca.
Bio je to va'je nasmijan i veseo čovjek. Niko ga nikada nije vidio ljutog i namrgođenog.
Sa svakim je znao da stane i da po koju ljudsku prozbori.
Rađen je drugi na redu. Razlika između Vojina i Rađena je dvije godine, a u principu razlika neznatna.
U vrijeme nereda u bivšoj nam državi, bio je vjeren sa jednom prel'jepom djevojkom. Treba' se ženit.
Novim životnim stazama koračat'. Al' nije... Rat je bio brži... I od sreće i od sudbine...
Treći brat kojeg ću sade da predstavim je Danilo. Au, kakav je to vrag za djevojke i snaše bio.
Što bi naš narod rek'o - lijep k'o slika! I dan-danas ga pamte sela oko Novoga i Krupe...
Rat ga je i zatekao u jednom planinskom selu, neću kazat' kojem...
Bio je k'o u narodnoj pjesmi: ''Moga' je i stići i uteći...''
Najmlađi, Mlađen, bio je na odsluženju vojnog roka. Rat ga je zatekao na jugu Srbije.
Planirao je poslije vojske, da upiše medecinu, kako bi naš narad 'no kaz'o...
...da upiše medicinski fakultet, da doktorom bude...
Al' umjesto knjige, u rukama mu se našla puška...

Početkom devedesetih niko se ratu nadao nije... Očigledno, Srbi nisu, za razliku od ostalih.
...znamo svi koji su ti, da ih sada ne spominjemo ođe.
Vojina je mobilizacija zatekla na radnom mjestu. Spremao se kući, kada se pronijela vijest...
Rađen se nalazio kod komšije, pokrivali su kuću, i spremali se da proslave, 'nako kako to običaji u Krajini nalažu.
Danilo je bio u obilasku svoje ljube... U stvari, kod jedne od svojih ljuba... I on je kad je čuo vijest, pohitao put Novoga i svog sela.
Mlađen je već danima bio u punoj pripravnosti, al' nikako se nije mogao svojima javiti... Do daljnjega, tako mu rečeno bilo.
Vojina i Rađena, vojni put je odveo put Slavonije, dok je Danila povelo na suprotni kraj - put Zadra, odnosno zadarskog zaleđa.
Za to vrijeme u jednoj kasarni na jugu Srbije, stigla je komanda:
''Svi vojnici sa područja Grmeča i Kozare, istupite naprijed i svrstajte se u kolonu desno...''
''Da nas to ijope' neće nagraditi, šta ti Mlađo veliš...'', pitao je Mlađena, Luka, momak rodom iz Sane.
''Sade ćemo viđeti, moj Luka...'', odgovori Mlađen.
Samo što to rekoše, priđe im jedan pukovnik i strogim glasom reče:
''Vi ste određeni put zadarskog zaleđa, sve detaljnije informacije dobićete tokom puta.''
Samo se Luka čuo, đe govori Mlađenu: ''Što nas nagradiše, još mjesec dana do kraja, a sad ćemo kući, Bog zna kade...''
Ništa mu Mlađen nije odgovorio... Jer ni sam odgovora nije znao.

Mjeseci su prolazili, ali vijesti od Vojina i Rađena nije bilo. Vojin je i otac postao, a ništa nije znao... Ni kako mu se žena porodila, ni kako se dijete zove... Znalo se samo da je situacija u Slavoniji kritična, da je mnogo prebjega na stranu 'rvata i njine tvorevine. Mati stara nije znala, šta joj je sa djecom. Gledala je vijesti, strijepila...
Otkako je njen Milorad umro, a otad je prošlo već dobrih pet godina, ona je djeci bila i otac i mati...
Od Danila je stigla vijest... Sretna vijest,ako se tako more kazati... Izmamio joj je jedan tužan osmijeh...
Našao je Mlađena, tu je sa njim... Zajedno su... O, rat kleti!
Stiže nam i devedeset i druga, počinje rat i u bivšoj BiH. Svi vojnici rodom sa teritorije SR BiH, da se vrate u svoje matične opštine.
Stigoše prvo Danilo i Mlađen... Nakon par dana, eto Vojina i Rađena... Majka je svakog od njih suzom zalivala, Bogu zahvaljivala...
Evo njenih sinova... Zdravi su i živi...

Vojina je i najprijatnije iznenađenje čekalo... Bio je to njegov sin. A, dobio je ime njihovog pokojnoga oca - nazvan je Milorad.
Sjedila su braća danima kod kuće, pričala, zadirkivala se, k'o da rat nije... Promatrala je majka, i kako se otac s' djetetom igra i kako se stričevi utrkuju koji će više vremena provesti sa svojim sinovcem... A, snaju svoju... Snajicu su prihvatili k'o seju rođenu...
Stiže i ratni raspored... Dva brata kod Ključa, treći na koridor, a četvrti kod Glamoča.
Ijope' ista pjesma, sve po starom... Zavjesa rata nikako da se smakne, nikako da mir svane...
Stiže vijest, Danilo je zarobljen kod Ključa... Ništa se ne zna šta je s' njim.
Da još bude gore, Vojin je ranjen na proboju koridora.
A, šta je sa Rađenom i Mlađenom... ''O, Bogo dragi...'', zapomaže stara mati.
''Samo mi djecu, živu i zdravu kući vrati!''

Prošlo je još neko vrijeme... Danilo još uvijek u zarobljeništvu... Vojin lakše bješe rajen na dva mjesta, tako bar kazaše... Rađen i Mlađen, dobro su, živi su i zdravi... Zatišje je neko, al' se u zraku osjeća da mira još biti neće... Osjeti se to, naročito onaj k'o ima nekoga svog, tamo, u rovu...
Viđela je majka i Vojina, i Rađena, i Mlađena... Al' je duša boli za Danilom, o njemu se ništa ne zna...
''Biće razmjena zarobljenika uskoro'', reče Rađen... ''Možda i Danilo bude međ' njima.''
''Ne smijem ni da se nadam tome'', reče stara mati... ''Srce će mi od tuge prepući, ako se bilo šta nekome od vas desi''.
I nije prošlo mnogo, bi razmjena zarobljenika... I bi Danilo među njima... Čekao ga je Rađen...
Kada ga je vidio, jedva ga je prepoznao...
Nije to više bio onaj Danilo, za kojim su djevojke uzdisale i maštale da ih sa sobom vodi...
Bio je to sade, jedan stari i oronuo čovjek, oronuo od života...
Rađen mu je prišao, sa suzama u očima, koje su same svoj put našle, i tiho prozborio:
''Brate moj rođeni!'' Danilo ga je bez riječi pogledao, zagrlio, a dve suze krenuše mu niz lice...
''Brate moj, sad te vodim kući, mati nas čeka... Stiće i Mlađen i Vojin... Ijope' smo zajedno...''
Okupiše se braća, suze su se lile, al' ovaj put, suze radosnice... Svi su tu, na okupu... Zajedno... Četiri brata...''
Za nepunu godinu dana, i rat stade... Krajine srpske izdaše... Narod prognaše... Sela popališe...
Čudom božijim, selo na padini Skakavca, kraj Novoga, ostade u našim rukama...

Kako je rat stao, svako se svojom mukom mučio...
Vojin je uspio da dobije useljeničku vizu za Kanadu... Otišao je sa ženom i malim Miloradom, da novi život započnu.
Rađen je u Banjaluci... Snalazi se nekako, radi, oženio se treće godine po ratu, čeka drugo dijete.
Danilo se nije ženio... Otišao je u manastir... Zamonašio se. Svake godine dolazi na slavu svoje familije u rodni kraj.
Mlađen je uspio da upiše medicinski fakultet u Novom Sadu, daje zadnju godinu... Ispuniće svoj mladalački san.

I tako... Skupiše se braća...
Nisu su se viđeli, Boga mi, od prošlog Nikoljdana.
Nisu ni mogli, jer svak' živi daleko od sela svoga... I ognjišta.