' Ako uspijem da ih zaustavim bar na jedan trenutak, samo na jedan jedini, mali trenutak, ma može i kraće od toga, onda će biti sve kao i prije, kao da se sve ovo nije ni dogodilo i ne događa...'

Ležao sam ispod starog oraha i posmatrao njegovo lišće kroz koje je vjetar lagano šumio, mada je, kao i svakog ovog datuma, dan bio izuzetno vruć, kada se vrućina vukla prostorima kao neki umoran djed kojem je bilo dosta svega pa je jedva stavljao nogu ispred noge.
Bratov grob je bio nedaleko od mene, opkružen spomenicima sa ostalih grobova oko njega, na brzinu napravljenih, na brzinu postavljenih, jer se tih dana brže umiralo nego što su se rake mogle kopati i spomenici praviti.
Probili smo koridor, i iako je oko mene bila mrtva i na trenutke nepodnošljiva tišina, gruvanje topova i eksplozije koje su rušile sve oko sebe su nesmanjenom žestinom odzvanjale u mojim ušima, tako da sam se s vremena na vrijeme trzao i dizao glavu kao da ih čujem još uvijek, i tu na tom mjestu.
Naš pas je ležao ispod mojih nogu, uzdignute glave osluškujući prirodu oko sebe i glasno dahćući od te silne vrućine, odmarao se u hladu, ali ipak bi ponekad ustajao i odlazio u groblje, do bratovog spomenika.
Kratko bi zastajao ispred njega, zagledao se, zalajao jednom ili dva puta, malo pričekao pa se opet vraćao do mojih nogu.

' Samo jedan trenutak stanite, i sve će biti u redu...' ponavljao sam u mislima jednu te istu misao kao neku mantru, kao da ću snagom volje i pogledom zaista uspijeti da umirim ama baš svaki list na orahovom stablu, da ih vjetar ne pomjera za bar djelić vremena i kao da bi onda stvarno sve bilo u redu i kao nekada.
Da će se brat pojaviti, da ću ga ugledati kako se penje uz uzbrdicu i veselo mi maše.
' Kakve sulude i dječije misli, zašto to radiš sebi ? Znaš da tako neće biti i znaš da se više ništa neće vratiti, ni on ni onaj mir a ti i dalje ne možeš da prestaneš.
Zar se nisi uvjerio svojim očima nebrojeno puta da ljudi umiru svaki dan i da se ne vraćaju više nikad ? '
Mada ne umiru baš često sa samo 16 godina, mučnom i tragičnom smrću.

' Ipak, samo jedan trenutak prestanite da treperite ' sam nastavljao da umoljavam lišće, i jednom mi se učinilo da sam uspio, da je vjetar stao i da se svaki list umirio, ali sam onda ugledao jedan mali listić na kraju grane kako i dalje nesmetano treperi...
Pas se upravo u tom trenutku vraćao sa još jednog obilaska groba, ali ovaj put nije legao pored mene nego je stao i upitno me gledao.
' Šta je ? ' pitao sam, iako su šanse da mi odgovori bile iste onima kojima ću ja zaustaviti lišće.
Mada sam slutio šta mi želi reći, da i njemu nedostaje, da mu je žao, da bi se i on volio još koji put protrčati poljima sa njim, ali on ljudskim jezikom nije govorio a ja nemušti nisam razumjevao.
Ustao sam i tiho mu zviznuo.
'Ajmo mali, dosta je bilo.'
Otišao sam još jednom do bratovog spomenika, poljubio ga, prekrstio se i pomolio Bogu i krenuo niz put praćen psom.
Ipak sam se na pola puta okrenuo i još jednom pogledao u orah...a lišće je i dalje treperilo i vjetar šumio kroz krošnju.

Danas je opet taj datum, brate moj, i kao i svake godine sam ti zapalio svijeću i pomolio se da te se Gospod sjeti u Carstvu Svome...i mada sam daleko od tebe i tih predjela, ima i ovdje jedan orah u kojeg sam pogledavao i danas...
Ali lišće ne miruje ni ovdje...ni tamo...

Pokoj ti duši, mili moj brate.