Ne sjećam se tačnog trenutka kada sam poželio da umrem. Bilo ih je više, možda više nego što pamtim, pa mi se zato teško i prisjetiti.
Bar onog najačeg trenutka.
Mada znam da sam u svim tim trenucima umirao pomalo, dio po dio u meni, mojoj duši i srcu je tamnio, nestajao i umirao, kao što dan umire dolaskom sumraka i nailaskom tamne noći.
Sjećam se nekih od tih mračnih trenutaka. Kada sam počeo polako shvatati da nikada više Krajiške poljane neće izgledati isto kao što su do tada izgledale, mnogo prije nego što se zaista i počele nestajati.
Ili kada sam gledao gradove kako gore, slušao krikove ljudi, žena, djece. Slušao krikove samog sebe, a nisam shvatao da to i ja takve krikove ispuštam pred nailaskom neopisive tame, nepresušnih suza i neprekidne boli.
Obilazeći grobove onih koji sada žive sada samo još u mojoj duši, i dušama onih koji ih se još sjećaju, koji znaju kako im je ruka bila topla, osmjeh veseo, glas mio i čela vedra.
Kada sam shvatao da nestajem i ja sa njima, sa svakim pomalo, svako je odnosio sa sobom po jedan djelić mene.
Ko će to znati, ne mogu ih se svih prisjetiti.
Lažem.
Mogu, samo ne želim da se sjećam tih trenutaka svoje sopstvene smrti.

Ali se zato mogu sjetiti trenutka kada sam poželio da opet živim. Kada sam poželio da se otmem iz tih tamnih, turobnih, tegobnih provalija duše. Da ostavim iza sebe sve kolone, boli, ratove, grobove i suze.
Da opet srećan životom hodim, da dišem punim plućima, bez bola u njima, da se radujem životu kao malo dijete.
Da mi opet postanu prijatelji sve moguće i nemoguće stvari, od čistog neba, sunčanih popodneva do snijegom zavejanih predjela i blatnjavih čizama u kojima sam prolazio kroz iste.
Kada sam opet zavolio maj.
Sjećam se tog trenutka bistrinom čistog slapa koja se obrušava niz planinu pa se polako spaja sa rijekom i pridružuje se njenom mirnom toku.
A to je bio trenutak kada sam uzeo tebe za ruku i osjetio njenu toplotu.
Kada sam kroz tvoju ruku osjetio da i kroz nju struje sva sjećanja kao i kroz moju, da je prošarana istim bolima i pitanjima na koja ne postoji odgovor.
Da se u linijama života na tvom dlanu, nalazi ispisana moja priča.
Ustima mi to nisi morala reći, i znala si to i sama, samo si se osmjehnula i još jače mi stisnula ruku.

Prolazi vrijeme od kada se desio taj trenutak, i već smo mnogo, mnogo toga zajedno prošli.
I nije uvijek bio ružama posut taj put, nekada nas je i trnje ubadalo, nekada su poznati, stari, tamni oblaci nailazili i povremeno nam prikrivali sunce pa mi nisu davali dovoljno svjetlosti da čitam šta piše u nastavku naše priče na tvom dlanu.
Ali nikada nisu predugo trajali, uvijek bih na kraju ipak uočio zarez na tvom dlanu, tamo gdje mi se u prvi mah možda učinila tačka.
Nema tačaka za nas, ni uskličnika, nema ni znakova pitanja.
Ima samo ta neprekidna linija koja priča o nama i pruža se do beskraja, do nekih neslućenih visina i neizmišljenih daljina.
I ta priča je puna Ljubavi, veselja, osmjeha i čudesnih događaja koji će nam se tek desiti, neuporedivo ljepši čak i od ovih najsvjetlijih koje smo već doživili.

Zato mi daj ruku, da stavim moj dlan na tvoj, da priča može mirno dalje da teče, da upišemo riječi Ljubavi u te linije koje još nigdje nisu ispisane.
Osim baš tu, na tvom dlanu.

Daj mi ruku, stegni je i ne puštaj, jer ću te voljeti, draga, i kada sve ostalo nestane, kada sve priče budu ispričane, svi predjeli otkriveni i sve visine osvojene.

Daj mi ruku i ne puštaj...jer najbolje tek dolazi, milo moje...