i kada bi se grupa okupila , njihov Nagual ,bi poveo svoje ratnike svjetlosti, prema Velikom Orlu.Tako izgleda ,seoba duše prema Don Huanu,starcu bruhosu...Kastanedinom učitelju...završi Zoka priču i zagrabi kašičicom, malo crnog prahaiz činije,oko koje su sjedila trojica mladića.
Samo što su oni zahvaljujući Don Huanu, imali jači pogon, pejotl i datulu i jedan sasvim drugačiji pristup sa religijsko mitološke strane , njihova tj, indijanska kultura je zasnovana na šamanskim obredima,postavljenim na zakonima prirodnih sila...
Kao Ples prizivanja Kiše...prekide Radu , mladić koji se predstavljao te noći , imenom Pjer de Mol ,tvrdeći u svojem tripu da je daleki rodjak Žak de Mola , poslednjeg javnosti poznatog majstora Velike Lože Ruže i Krsta...
Ma kakav ples kiše , grom te šino...mislio sam ...žučno mu se suprostavi rade , ali debatu koja je prijetila , zaustavi Zoka...
Daj ne lupetajte , ajde da završimo sa prahom , žuri mi se u predjele snova.
Prihvatiše se kašičica i ubrzo se ukaza dno zdjele.
Uf..jeboga , pa nije ni loša ova bunika...zavali se rade u fotelju, ispustivši uzdah olakšanja.
Eto sad kada smo se uradili, bilo bi vrijeme i da se uključimo na stazu , gdje će svakog od nas dočekati njegov duh vodič i povesti u nove predjele , zato gospodo ajde da malo utišamo , jer već osjećam puls iz dubine želudca , kako kreće...- završi Zoka , ispruživši se na kauču.
Trojica prijatelja večeras su prvi put, uzeli nešto jačeod trave. Bio je to prah od Bunike, biljke halucionogenog sastava , dodbro osušen i isitnjen.
Pomješali su ga jednom pilulom LSD-a,plašeći se da bunika neće biti dovoljno jaka, te su je začinili profanom supstancom.
Ubrzo ih opojni talas podiže i ponese i gotovo neprimjetno zaploviše Okeanom halucinacija ,protkanim ponekom željom.
Tišinu je remetilo samo njihovo otežano disanje, i pokoji nale vjetra što je raspinjao krošnju starog oraha iza kuće.
Ispočetka neprimjetno i prigušeno tjelo de Mola se počelo grčiti i uvijati pod udarcima nevidljivog biča.
Ostala dvojica nisu ni mogla primjetiti promjene na njegovom licu, sve dok nije kriknuo prodorno, oglasivši se neprirodnim krikom.
- Ej smiri malo doživljaj ...dobaci Rade , ne otvarajući otežale kapke , ali užas na koji je nabasao de Mol , nije ga ispustao.
Prostorijom se zaori jedno očajničko -Neeeee...-
-Pitaj ga Rade , da ga možda to Lilit ne napada...oglasi se Zoka.
- Mjesec se okrenuo ka meni...promuca de Mol,...gleda me ...oči su mu tužne...
-Ma goni ga kvragu , vidiš da je uletio u Kastanedinu priču...ej Pjer ,vidiš i Velikog Orla...podrugljivo je komentarisao Rade, somnabulnosti svojeg prijatelja.
- Oči ,njegove oči...gleda u nas, pa on plače...plače ...,ali , ali to su krvave suze...
-Ma ajde , jebo ga , pokušao je Rade prekinuti Pjera , ali ga zaustavi Zoka : -Pusti ga ,vidiš da ima žestoku viziju...
- Ko je to , šta hoćeš od mene...-obraćao se nekom nevidljivom ...ali zar ti imaš lice ...zvučao je začudjen Pjer de Mol...utihnjujući u prostoriji koju ispuniše zvuci jesenske kiše.
Jutro ih je dočekalo ,hladno i mrzovoljno. KIšovito.
Lica podbulih od tragova narkotika , sjedili su tupo buljeći u hladnu jesenju stvarnost , naleglu iza stakala, kada se Zoka iznenada sjetivši nečega od sinoć ,upita...
- Pjer ,sjećaš li se sinoć si na kraju vizije , sa nekim si se susreo i kao da si nešto pričao ili već tako nešto...
-Da ...nakon nekoliko dugih trtenutaka odgovori upitani...posjetila nas je Smrt.
- E Smrt , pa šat hoće ona... zlovoljno odbrusi Rade.
- Sinoć nije htjela ništa , ali rekla je da ćemo se ubrzo sresti i...ne dovrši rečenicu.