Dječak u bijelom je bježao nepreglednim poljanama, sa zebnjom u srcu i strahom u duši.
Čovjek u crnom je laganim, ali sigurnim korakom, sa zlobnim osmjehom na licu, išao za njim...

«Nemaš se, mili moj, gdje sakriti ovog puta...konačno sam te ugledao...sada si moj.
Ionako je svaka stopa kojom trčiš moja...džaba se umaraš...»
« Majko moja, sa puškom ide za mnom ovaj put...Bože Pomozi i spašavaj, pokaži mi gdje da se sklonim, neću da nestanem, neću da umrem, ne smijem...» - vapio je dječak ka Nebu...ćutljivom, kao i obično...

Čovjek u crnom je bio neprirodno miran, niti su mu se grčili mišići na licu, niti bore mrštile, ni treptao nije...kao što nije ni korak ubrzavao.
Izgledao je ljudski, ali je malo šta ljudskoga u njemu bilo.
Imao je samo jedan cilj – da stigne dječaka u bijelom i da ga ubije.
I bio je siguran u svoj uspjeh, ovog puta mu se neće desiti nikakva greška.
Niti će imati milosti, kao do sada.

Tragao je za tim dječakom godinama, tražio ga na svim krajevima svijeta, i ponekad, mada vrlo rijetko, ga je uspjevao i ugledati, na nekom sasvim neočekivanom mjestu, uglavnom tamo gdje ga nije ni tražio.
Znao mu je ugledati sjenu u sred blještavih gradova, na sastancima sa nekim uvaženim ljudima koji su čovjeku u crnom krojili sudbinu, ili bar odlučivali o jednom njenom dijelu...u veoma važnim dogovorima koji su tom čovjeku trebali pomoći da ostvari neke veoma važne planove za svoju budućnost...u poslovima koje treba obaviti odmah i sad, da bi mogao napredovati...
I pojavljivao se taj dječak u bijelom, kao neka zla kob, kao neko ko mu želi najveću nesreću i svaki put mu kvario sve te planove...neočeikavno, jer čovjek nije bio pripremljen...te mu je tako i uzmicao neprestano...

A kad god ga je tražio na mjestima na kojima je bio siguran da će ga naći, među nesrećnim ljudima, među onima koji prose, među onima koje je Ljubav surovo izigrala pa su jadikovali da ih svijet čuje...među usamljenim pjesnicima na raskrsnicama koji su recitovali stihove koje niko nije slušao i svirali melodije koje se nigdje nisu čuli...među majkama i očevima koji su plakali nad svojom mrtvom djecom...tamo, gdje je eto bio ubjeđen da će dječak biti...
Tamo je samo stajao on, čovjek u crnom i gledao u tu tegobu i teškoću života i čudio se kako mu je taj dječak opet umakao...i da li je bio na tim mjestima uopšte...ili je namjerno poslao čovjeka u crnom da tamo za njim traga i sam stoji na takvim mjestima...

Ali, sada je bio njegov. Konačno je shvatio gdje će ga naći.
Tamo u tom prostoru gdje je i on nekada bio...a nekom čudesnom magijom je dječak u bijelom ostajao i samo povremeno prelazio u svijet čovjeka u crnom, eto, tek toliko da mu pokvari planove i promjeni pravac kuda je ovaj pošao.

Sve sigurnijim korakom mu je prilazio, mada je dječak pokušavao da se krije po svim mogućim i nemogućim mjestima, po svim vidljivim i nevidljivim, bar se tako nadao dječak, mjestima...
Ali je čovjek koji je išao za njim bio nepogrešivog koraka, nijednom nije skrenuo sa puta koji je vodio sve bliže prema dječaku, svi napori su bili uzaludni...svejedno gdje se dječak krio.
Krio se ispod školskih klupa na kojima je čovjek u crnom nekada ispisivao nečije stihove i imena...krio se pored potoka gdje je čovjek nekad sjedio, sa svojim vučjakom uz nogu i čitao knjige nekih drugih dječaka u bijelom, uživajući u samoći i beskrajnom Krajiškom Nebu...sklanjao se u skutove jednog Doma Mladosti, gdje je čovjek u crnom nekada krijući pjesme pisao...
Pa je vidio da nema skrivanja ni tu. Čovjekov nišan je bio na njemu bez obzira gdje se sklanjao. Pokušao je da promjeni taktiku...
Počeo je da se skriva po Belom Gradu, između Studentskih klupica i sirotinjskih menzi...u Kalemgdanskim kapijama i letio je beogradskom košavom dok ga je jesenje lišće koje je taj čovjek nekada toliko volio sakrivalo od pogleda istog...u kasarnama širom neke bivše zemlje, među puškama, mecima, među krvlju natopljenim livadama...

Ali čovjek u crnom je koračao za njim, iako sporog koraka, bio je brže na tim mjestima nego dječak koji je letio s jednog mjesta na drugo brzinom misli...

I dječak se ponovo vratio, misleći da je prevario čovjeka, na mjesta gdje mu je ipak i prije uspio uzmicati.
Na Krajiške Poljane.
Džaba...i mada je bježao niz te poljane svom snagom, čovjek u crnom je bio sve bliži...i bliži...
Dječak u bijelom je sjeo pred jednog groba u Peuljima, na izmaku snage i predao se...ovaj put mu nije mogao uteći...

Čovjek u crnom je prišao sa zadovoljnim izrazom na licu i posmatrao nevinog dječaka kako se iz sjedećeg položaja prevaljuje u ležeći, iscprljen od trke i bježanja koja traje cijeli život...i sjeo sa puškom uperenom u dječakovo srce...smijući se...

« Eto...tu si , džaba bježanje...»
Dječak je gledao u plavo nebo iznad njih, snage nije imao da podigne glavu...
« Jesam, tu sam, ne može se tebi uteći...evo, tu sam, ne bježim više, radi po volji, nemam više snage « - zaplakao je dječak...» nadam se da ti je volja dobra «...
Čovjek u crnom se zacerekao skoro životinjski...ne mičući cijev puške sa dječakovog srca...
« Dobre, dobre, moj mališa...šta mi muka zadade. Šta mi poslova pokvari, šta mi para baci, šta mi drugova otjera, šta mi života uništi...dobre, mili moj, dobre, samo da povučem obarač, i bolje više nikada neće biti...kad se riješim tebe, riješiću se svih svojih nevolja...»
Dječak je ležao na travi, pored groba i dalje gledajući u nebo Krajiško...dok su mu suze kapale na tu tvrdu, ionako krvlju natopljenom zemlju.
« Pucaj, ubij me i zaboravi. Neću ti više bježati. Stigao si me, sad sve znaš. ja više nemam kuda.
Smijem li reći bar još neku rečenicu prije nego što mi pogodiš srce ? «
« Nemoj samo odužiti...predugo sam čekao na ovaj tren...ajd, pričaj...»
« Ubij me...i meni je ovako dosadilo, sve to bježanje i sva ta trka...kažem ti da nemam snage, ja sam ipak samo dječak, obučen u bijelo, boju nevinosti i nemam kapu, kao ti...ja Nebo nosim na glavi...a ti imaš i kapu i nosiš boju žalosti...ne daš ti više radosti u sebe.
Pucaj i ubij, pucaj i zaboravi...ali ako me ubiješ...nestaće ovaj grob...nestaće ovo Nebo, nestaće ti i prošlosti, i budućnosti, nestaće ti sjećanja, nestaće ti Ljubav, nestaće ti sjećanja na oca, majku, sestre, braću...nestaće ti sjećanje na mene...nestaće Mala iz Bosanske Krupe, nestaće djeca iz Oluje, nestaće ti prvi poljupci i sadašnje radosti, nestaće ti draga, nestaće ti dijete tvoje...
Ja što sam ti smetao, smetao sam namjerno, samo da ti nikada ne dam zaboraviti odakle si, ko si, šta si...a i da te ubjedim da možemo i moramo jedan sa drugim živjeti.
Jer ako nema mene...nema ni tebe...i sve će nestati kao da nikada nije bilo...
Pucaj sad...dosta je bilo...»

Čovjek u crnom je sjedio zamrznuto ispred tog dječaka obučenog u tu nevinu boju...i mada je mislio da je to nemoguće, ipak je postavio jedno pitanje...polako okrećući cijev od dječakovog srca i upirući je sebi prema ustima

«A ako nema mene...može li onda sve to ipak postojati, samo da ti sve vodiš ? Neka bude tebe onda, ali bez mene...može li tako biti ? «

Stavio je sebi cijev u usta i čekao odgovor...dok su i njemu suze išle niz lice...

« To samo ti možeš odlučiti...pucaj u kojeg god hoćeš od nas dvojice...samo znaj...da bez jednog ...onog drugog nema...»

Čovjek u crnom se polako ispružio po Krajiškoj Poljani pored tog istog groba...zagledan u to beskrajno plavo nebo...bacajući pušku daleko od sebe...

Dok je dječak u bijelom ustajao i trkom nestajao šumarcima sutona, prošlosti, sadašnjosti i neke... nejasne budućnosti...