DRUŽINI KRAJIŠKOG KUTKA

Sjećam se priča, spominjana je iz Dolinića Mara
120. godina živjela, o Lici i Krajini pjesme pjevala
Imam ođe jednog druga, rodom iz Stupara
Dubovičko to je dijete, k'o cura sijeno sadijevala

I iz Buševića, se ođe nalazi, jedan drug moj
Znamo ga svi, krajiška ga pjesma prati, i tamburica
Rodom je od stare i čestite familije, sav je svoj
Oj prijatelju naš, pronosiš ime Svjetlica

Znate li ljudi đe su Lušci Palanka, Dobrnja i Krnja Jela
Milo moje, korijene vuče iz tih slavnih krajeva
Oj izdanku Grabića čuvenih, vita moja jelo
Doćeš uskoro u Krajinu, da obnovimo sijelo i prelo

Imamo i druga preko velike bare, duboke i plave
Veli nam svima da je pod Kozarom rođena
Čekamo te ođe, da nam dođeš sa jatom sivih 'tića
Da se ogledaš u Sani, oj ti djevojko iz Grbića

Sa Grmečkih šumovitih proplanaka i strana
Đe se još 'vavje kleptanje kosa čuje
Iz Obradovića je, velikog srca, nema mana
Iz Krnjeuše nam ojkačom zna da doputuje

Sa Tromeđe kamenite, čita se često, riječ pisana
Oj brate naš napaćeni, vjetrovi ti pozdrave nose
O svemu nam ti zboriš, svaka ti je Galiću, misaona
Peulje tvoje, i Grahovo, s' tobom se ponose

Ima nas još ođe, sa raznih krajiških strana
Ćulibrka, Škorića, Cvijića, Brdara, Vejnovića,Stanara
Dođu nama i sa Korduna braća, i sa Banije slavne
I iz kraja mojih korijena, iz Like, l'jepe srpske dike

A, ja... Ja ću i dalje da pjevam o ulicama Novog Grada
O Kozari i Grmeču, o l'jepoticama našim, Uni i Sani
Pjevaću i o Dolinićima, i o Svodni, pa i ođe đe sam sada
Krajinom su mi ispunjeni, i duge noći, i pusti dani

Veliki pozdrav svima od Vukašina...

Svako dobro želim!

USPOMENE IZ LIKE

''Pogledaj der rođače, više šume guste...''
''Viđaš li onaj kamen, što se prema sunce propinje...'', upita me rođo.
''Viđam, stari, viđam... Šta je sa njim'', odgovaram.
''To ti je rođo moj, stara gradina, tude su nekada, naši preci 'ajdukovali.''
''Od Radočajića smo ponikli...'', reče rođak, a, pogled mu se neđe u daljini gubio.
''Veli stari narod, da su dosta brzi na ruci bili, na svoj obraz i čast, n'jesu dali...''
''Bili poznati, sinko, i po pjevanju,i po ratovanju, kako bi ono kod tebe u Krajini kazali''..., reče mi rođo.
''Jedan od njih, Pane, tvoj je direktni predak bio...''
''Pogin'o je, blizu Une, k'o 'ajduk''...
''Znači, i moj predak, pravi 'ajduk bio.'', prozbori ja.

Osjeć'o sam, kako od ponosa rastem. A, pred očima slike prošlosti. Zamišljao sam lik mog predka, 'ajduka...
Sa ''ličankom'' na glavi, koja se nadvila nad crnim brčinama...
Toke, kako se sijaju na prsima, lape do koljena, za pojasom jatagan, a, preko ramena, kožun se okačio...

''Iza njega ostadoše tri sina, i žena, kukavna...'' ''Trebalo je vamiliju, u tim vremenima odraniti''
''Najstariji sin, Petar, ima je dva'est i neku, jedini koji je od đece ženjen bio...''
''Ima je i sina, po imenu Đurađ, i ženicu, pravu domaćicu.''
''Druga dvojica, Dane i Pane, n'jesu bili ženjeni... Najmlađi je, ćaćino ime nosio.''
''Nakon nekog vremena, umrije majka, a, tri sina, tri brata, ostadoše na ognjištu.''
''U međ'vremenu, i Dane se oženi, pa, i on porod steknu... Ima je dva sina.'' ''I, Petar je, još dva sina ima...''
''Tada su, i gladne godine zavladale bile, pa se braća u Bosansku Krajinu zaputiše...''
''Znadem rođo, znadem...'', uskoči ja u priču.

Povezavši priču, koju sam čuo od rođe, i sa saznanjima koje sam ja im'o... Nastavih priču.

''Petar je moj čukunđed bio, a Mara, žena njegova, moja čukunbaba.''
''Znadeš li ti, da je ona 120. godina doživjela, a, i čukunđed, Petar, sa 100. godina umrije.''
''O, Đurđe sveti, pomol' der se nas i za zdravlje naše, krsna slavo naša...'', prozbori rođo tiho i prekrsti se.
''A, kako ti svu tu priču znadeš...'', upita ja...
''Pane, o kojem sam ti priča', bio je brat rođeni moga čukunđeda, Dmitra.''
''Pa, mi smo prave rođe, rođo moj.'', prozbori ja i glasno se nasmija.
''Ko bi rek'o, da ću ja na mom obilasku Like, naići na mog prezimenjaka, rođu moga.''
''Da mi je neko kaza', da ću pored ove stare dane, da viđam porod pokojnoga Pane, ne bi mu vjerova'...'', prozbori rođo.
Ote mu se veliki osmijeh, a oči mu zasijaše od radosti...
Tude mi nazdravismo sa rakijicom, te prozborišmo još po koju ljudsku...

Vukašin

(Inače, moj rođo, je moj prezimenjak, kojeg sam sreo, sa proputovanja po Lici.
Starina, koji gazi već osmu deceniju... Ispostavilo se, da smo mi, ne samo prezimenjaci, saplemenjaci...
...već i prave rođe. Nije bilo druge, nego, kod rođe ostati i prenoćiti.
Neka ovo bude, jedna mala oda, mom rođi...)

NA JEZERU PETKOVAČKOM

Na Petkovačkom jezeru ima zgode dosta
Tude sam doš'o, pa pobro moj, i osta'
Da se divim l'jepoti datoj od Boga
Pokraj sela, moga maloga

Nalazi se usred, zelen' šume guste
Đe jelike nisu same, osamljene, puste
Đe sve znade da vrvi od života
O moj pobro, prava je divota

Okruženo je brdima plavim
Tuj se blizu i Ilindan slavi
Gorštaci ljudi, vole ga i poštuju
A mnogi, i iz daleka, do njega putju

Kada ga sunce ljetno obasja
Pogled u mom oku, od radosti zas'ja
Da ispunim želju, srcu jednom djevojačkom
Ljubiću je, na prel'jepom jezeru Petkovačkom

Vrsta svirale baja...

http://www.komazec.com/curlikam.jpg

Živ bio, baja!

ЉЕПОТА КРАЈИНЕ

Крајина...
Ријеке њене... Планине...
Све то виђам рођени...
Каде затворим очи своје, а осмијех ми полако лице прекрива.

Слушам...
Слушам и чујем како се повјетарац са класјем жита поиграва...
Поиграва и игра, игру знану, игру веселу...

Нешто ме зове, према небу плаву...
То је он...
Он!
Соко сиви...

Који гледа на бају и сеју...
На горди Грмеч и поносну Козару.
Како се спајају, к'о да једно другоме руке пружају и чврсте споне праве.

Све то виђа соко. Соко мој сиви...
Чувар те љепоте, те природе нетакнуте...
Који поносно крила шири и поздравља мене.

Мене, Крајине дијете...
Крајишника свога...
Све то гледам рођени, а срце ми у грудима игра.
Мирис тек покошене траве...
Крајина је то рођени, Крајина...
Гледам око себе, у поља, у шуме, у Меду што вјерно кућу чува...
Жубор потока који се јавља, који ми збори, како је он све од извора до ушћа виђ'о.
Слушам жубор, а виђам Уну и Сану, како се грле на сред града мога...

О љепоти Крајине могу да зборим и да пишем...
То ће да разумије само онај који гледа...
Који гледа и који виђа...
Ту чар природе...
Само погледај рођени...
Само гледај и виђај...
И пусти да ти осмијех полако прекрије лице...

NA SVOĐANSKIM BRDIMA

Nakon dugog puta, puta koji se činio k'o vječnost, jedan čovjek napokon je bio okružen poznatim krajolikom.
Krajolikom, kojega je, toliko puta budan sanjao.
Srce mu je u grudima zaigralo od miline, a u očima mu se zasijaše dvije male kapi.

Kapi sreće, koje je samo on razumio...
''Napokon koračam po stazama djetinjstva moga'', ote mu se iz grudi...
Gleda brda, šume, uzvišenja...
Skakavac, Pošta, Međed, Osredak, Nebešić...
Proplanke, livade i pašnjake đe je sa đedom pokojnim, stada bijela čuvao i svirala pravio.
Zatvara oči, i udiše punim plućima... ''Niđe ovakvoga zraka nema'', tiho prozbori.

Na Brezicima odluči da sjedne... I da uživa u ovoj l'jepoti zavičajnoj, od Boga datoj...
Sjeo je ispred crkve Svetoga Ilije, a osmijeh mu pređe preko lica...
''Neka je moj ćaća doček'o da za života njegova, crkva bude obnovita'', reče...
A sjećanja počeše da naviru...
Ilindan i ilindanski zbor, naroda koji je dolazio iz Svodne, Petkovca, Devetaka, Prusaca, pa i udaljenijih sela i zaseoka...

I svoje se mladosti sjeti... Kada se o zboru spremalo, pripremalo, i pješke dolazilo...
Svi se poslovi na vrijeme i prije vremena završavaše, samo da se na zbor na vrijeme stigne... A onda se oni, seoski momci i delije, zagrle i pjesmom krenu...
A ojkača, Svođanskim brdima odzvanja, da bi ih izdaleka djevojke čule...

''Eee, dobra stara vremena'', sa sjetom prozbori...
''Đe li su sade Boro, Vaso, Mlađen, Vukota, Dane...'', prozbori,
''Kako bi ih samo volio viđeti i za zdravlje junačko priupitati''...
''Jesu li se poženili, rod porodili, rat kleti preživjeli...''
''E Svodno, Svodno... I ta tvoja brda...'', progovara, onako, sam za sebe...

A, pogledom šara, čas l'jevo, čas desno...
Ne zna đe mu je gledati l'jepše...
Sa desne strane proteže se Grmeč gordi, koji se vidi u svoj svojoj čari i veličini...
Sa l'jeve strane proteže se Kozara ponosna, koja svoj vijenac planinski pravi...
Osmijeh mu lice prelazi, a on tiho počinje da pjevuši stihove ojkače stare...
Ustaje polako i gleda sunce žarko, kako svoju putanju kraju počinje kraju da privodi...
''Moram do ognjišta još stići, a ja zasjeo k'o da čekam da će ognjište meni doći, a ne ja njemu...'', poče sam sebe da kori.
Pa pogleda oko sebe i sa smiješkom prozbori ''...a, kako pored ovakve l'jepote da čo'ek ne zasjedne...''

Već je noć počela da pada, kada je stigao do rodne kuće...
Ćaća stari sjedio je pred kućom, na njegovom starom mjestu... na istom onom mjestu đe ga i pamti da je vavje' sjed'o...
Mati stara švrlja po dvorištu i gleda da se nije đe koji pilić zagubio... A zna kada ga nađe, da će da progunđa... ''Da te nijesam ja našla, našla bi te lisica, vrag je odnio...''

Prilazi do kapije i gromoglasno reče...
''Alo ljudi, ima li koga kod kuće... Domaćine, ima li te... Primate li goste na konak...''
Ćaća stari ustaje, gleda... ''Sine, jesi li to ti...''
''Jesam ćaća'', odgovara čovjek, a oči mu se suzama pune.
Gleda oca svoga, koji sa štapom u ruci, teškom mukom prema kapiji kreće...
Godine ga klete stigoše, a kakva je to ljudina nekada bila, nije ga jačega na daleko bilo...
Znao je sam svojim rukama, plugove na štagalj da podigne, prisjeća se čovjek, sin ponositi...

I mati prilazi, a suze joj obraze kvase... Suze radosnice...
''Hvala Gospodu Bogu i svetome Đurđu da je moj sin zdravo i dobro, blago i srećo majčina...
A, nijesam li 'iljadu puta rekla i spomenula đe li je dijete moje, vile gorske nek znaju, jabuko moja...''
Grli svoje roditelje, a srce mu se para, đe su ih godine stigle i pregazile...
Još su duboko u noć, sjedili pred rodnom kućom...
Ćaća i sin, rakiju mučenicu su pili i hvalili, pričali o svemu i svačemu, a mati...
Mati je samo nijemo sa strane sjedila...
Sjedila i gledala ponos kuće svoje, a osmijeh joj je, onaj majčinski, lice prekrivao...

ILINDAN

Zdravo, moj srpski rode mili!
Zajedno, složni vavje' bili
Širom Krajine naše, crkve obilazili
U zdravlju i veselju, Ilindan proslavili

Bliži nam se, dan Svetoga Ilije
Početkom avgusta, na vrata nam zakuca
U mom kraju, nema ništa od toga milije
Po brdima plavim, iz pušaka se zapuca

I kum, i prijatelj, i brat, i sestra
Svijeću pale, u čast, velikog srpskoga sveca
Ojkača, Krajinom putuje, razigranom melodijom vjetra
Ori se od pjesme, na vr' Brezika, ponos moj i najveća dika

U Svodni mojoj, naroda se pravoslavnog slije
Sa sviju strana, znadu za to, i Una, i Sana
Iz Prusaca, Ahmetovaca, Vitasovaca,
Devetaka, Grabašnice, Sokolišta, Petkovca

Familije se okupljaju, prijatelji stari sreću
Veseli se moj narod, do duboko u noć
Prepričavaju uspomene, riječi se same prepliću
Sve do zore rane, kada se ognjištima mora poć'

OJ, KRAJINO, KRVAVA 'ALJINO

Na današnji dan, na izmaku dvadesetog vijeka
Stradaše, naša braća i sestre, naši Srbi Krajišnici
U golgoti, kakvu svijet dotad, još viđao nije
Suza je u mom oku, O čestiti naši, srpski junaci

Toga četvrtog avgusta, krenula je kolona
Srpske nejači, srpske nevinosti, čistije' duša
Napustiše, svoju vjekovnu đedovinu
Našu milu i voljenu, Republiku Srpsku Krajinu

Lila se krv srpska, niz puteve neželjene
Ostadoše, ognjišta sveta, pusta i sama
Šume guste, njive rodne, nikada neprežaljene
Oj Krajino, krvava 'aljino, obavi te, gusta tama

Kosti pranđedovske, za narodom svojim, jecaju i cvile
Gazi nam, rode, po svetoj Krajini, tuđinska noga
Đe su sade, Dalmacija, Kordun, Banija i slike Like mile
Zaboravljaju, dušmani bez lica, da ima Boga... Da ima Boga!

Dok je nas, Srba Krajišnika, na ovome svijetu poganome
Koji je blagoslovio, genocid nad narodom našim napaćenim
Zborićemo, o ovom beščasnom činu i krvavom barbarinu
Pozdravljam vas, braćo moja - Dogodine u Kninu!

BAKI ANĐI

Bacim pogled viš' kućnoga praga
Da ugledam, ne mogu te više
Sad ti ime moja mila bako
Kraj đedovog na kamenu piše

S' precima si našim u vječnosti
Zaslugama rajska odškrinula vrata
Ti bijaše ponos, i sestra i majka...
Još ljubavlju živom miluje me baka

Krajiškinja Anđa ponosna je bila
Sa djecom se svojom ponosila -
Unučadi brojnoj radovala
Svima nam je srce k'o pogaču dala

Vazda žive oni što u srcu žive
Dok sjećanja traju i ljubav nas spaja
Košnica je naša tvoja kuća stara -
Kad se okupimo, Svodna vrt je raja

EH, KAKO JE TO NEKADA BILO!

Eh, kako je to nekada bilo
Probuditi se zorom ranom
Ispred ognjišta stati
Miris zavičaja udahnuti
Pogledom preći preko proplanaka
Okupanih juternjom rosom
K'o biserima malim da su posuti!
Dok jutarnji cvrkut razigranih 'tica
Odzvanja do malih nestašnih talasa
Potoka, srcu najmilijeg
Vatra kad zatinja i zaplamti
A, dimnjaci, puste prve vijuge prema nebu
Pozdravljajući dan nadolazeći
Eh, kade se samo sjetim... Pobro moj!

MOJI ĐEDOVI

Blizu Kozare kuća na kraj sela
Na Grmeč goru vid mi gleda
Mnogo puta pomislim na oba đeda
Ne znam koji bi ljudina veća

Jedan ljuti Krajišnik
Drugi kršni Ličanin
Njihova krv mi venama žubori
Za našim krajevima duša me boli

Gorski vuci, moji đedovi
Slobode ste nebo
Po kom' se viju
Vaši sokolovi

Uvijek će te se u mom srcu nalaziti
Grobove ću vaše obilaziti
Čuvati i paziti
Ostaćete luča vaših pokoljenja!

Hvala na odvojenom vremenu...
Živ bio vijetnamac!

DIKO MOJA, POLA SRCA MOGA

Oj Krajino, zelena livado!
Đe je moje drago, moje milo
Nek' zapjeva 'tica prepelica
I djevojčica - moja ljubičica
Milo janje, najdraže milovanje

Vidim je, kraj gore stoji
Tužna pjesmu poji
Tanko pjeva, daleko se čuje
Ej djevojčice - bijela golubice!
Diko moja, pola srca moga

Da je meni što je srcu drago
I sade tebe viđeti
Poljubiti... Ne b' žalio umrijeti!
Tvoje obraze - bijele i rumene

Dukata tri tebi da darujem
Da te svojim dvorima vodim
Pogledaj me očima svojim
Da sastavimo plavo i garavo
Oj djevojko, dragaj dušo moja!

Vukašin

ŽEĐ POVRATKA

Prašnjavim putem koračam polako
Vraća me selu đedovina rode -
Ljetno mi sunce gnijezdi se u tragu!
Još malo, i biću na pragu
Da poljubim vrata i zidove svete
Kuće što me materinski čeka...
O, kako sam žedan vode s' našeg vrela
Mojih ljudi, sijela i prela...

Razum vapi smisla i radosti
Ođe se duša od men' ne razdvaja
Gospodnja ljubav ođe sve nas spaja
Čovjeka, 'ticu i domaćeg vuka -
Ođe smo pod dugom naših slavoluka

Sjedim pod suncem na kamenu bijelom
Njegova me toplina cijeli i grije
Još rukom dječjom milujem cvijetak
Što prkoseć' žegi, povio se nije

U duši čovjekovoj zavičaj je cijeli
Na čast svakom ko gođ tako veli!
Krajino mila, ljepoto nad ljepotama
Đe gođ svijetom sin ti hodio
Kozari, Grmeču, Uni i Sani...
Vazda se vrać'o - Tebe pohodio

Vukašin

BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA

Noć se već uveliko uvukla u kuće.
Kazaljka na satu otkucavala je deset sati.
''Još jedan sat u nizu'', čulo se u sobi. ''Odoše... Jedan za drugim, sati pusti'', prekinu se tišina u sobi.
To je jedan čovjek, koji nije mogao da nađe svoga mira u noćoj tišini, na glas razmišljao.
Već noćima nije mogao oka da sklopi, razmišljajući o sutrašnjem datumu. O datumu, koi je ostao duboko urezan u njegovim sjećanjima, kao kada gorštak svojom sjekirom ureže sjećanje u panj. I dokle gođ taj panj bude trajao, taj urez trajaće s' njim.
Tako i taj čovjek svoj rez ima, svoj usijek.
A, Boro... Boro mu je ime...

Septembar je mjesec bio... Dok se rana jesen nazirala na pragu rodnoga sela, on je neđe na prostranstvima Lunjevače, sa svojim najboljim drugom, u rovu dijelio, i dobro i zlo...
Gledao je prema vrhovima Lunjevače, a sanjao svoju Kozaru...
Divio se mirisu planinske trave, osjećao svoje rodne livade...
Slušao pjesmu lunjevačkih gorštaka, čuo ojkaču svojih Kozarčana...
Toliko se bio udubio u spokoju ove čudnovate planine, da nije ni čuo da ga drug doziva.
''Šta je sa tobom baja? Ođe si, a k'o i da n'jesi... Zovem te već dobrije' pet minuta!''
''Jesi l' dobar?'', zapita ga drug, brat jegov kojeg nije imao.
''Ma evo me, bajane moj!'' ''Dade se ja u neko razmišljanje'', reče to i blago se osmijehnu.
''Nemoj ti razmišljati, mlade ti neđelje!'', poče ga baja zafrkavati. ''Znadeš da vavje' neki belaj nastane kada razmišljaš...''
''Ajme meni, ti se naš'o da mi predavanje držiš!'', kroz osmijeh reče čovjek. ''Ma, ko ti je vazda leđa čuv'o, ako ja n'jesam...''I krenu pošalica...
Spominjaše sve, svoje mladalačke zgode i nezgode, prvo pijanstvo, ko je prvi curi poljubac ukrao, prve momačke kavge,...

U to zlo vrijeme, u to nevrijeme rata, dva bezbrižna mladića, ni slutili nisu, da je Krajina izdata, da se većina vojske već povlačila prema sjevernim dijelovima Krajine, prema Petrovcu i Ključu, i dalje, prema Prijedoru i Banjaluci...
Da su u toj planini, u rovu bili ostaviti sami sebi, i sudnjemu danu... Nisu znali! Nisu!

''Je l' ona baja, neko iđe prema nama?'', upita bajan.
''Boga mi, iđe! Vataj se puške, majčin sine, oklen znamo je l' naš il' je njini?'', odgovari Boro.
Bio je to naš vojnik, vidjelo se po uniformi kada je prišao bliže.
''Stoj druže!'', viknu Boro kada se vojnik približio. ''Kak'e tebe vile gone, đe goniš?''...
''Pa zar vi ne znate?! Bjež'te ljudi, dok je još glava na ramenu!, viknu vojnik znatno uznemiren.
''Krajina je prodata!'', ''Eno, sva vojska se povlači prema Grmeču i Manjači!'', reče vojnik.
''Kren'o i ja prema Krupoj, da vamiliju skupim, pa đe nas Bog zaustavi...''. ''Ovo, na dobro izać' neće...'', reče to i ubrzanim korakom produži dalje.
''Šta zbori ovaj?'', reče bajan u čudu. ''Kako, Krajina pala, prodata...''.
''Pa ođe kraj nas, ni muva proći ne mere!''
''Da ovaj nije lud? Da nije pijan? Da mu rakija nije um poremetila?'', u čudu je sam sebi pitanja postavljao, i duboko gledao u Boru, k'o da Boro sve odgovore zna.
Al' ni Boro odgovora nije imao. I on je, u nevjerici gledao svoga bajana.
''Sačekaćemo bajane, javiće nam naši, ako je povlačenje u pitanju...'', reče Boro. ''Ne sekiraj se ti meni ništa, pa ko ti vavje leđa čuva, ako ja ne...'', probaše Boro da prebaci na šalu, a, u glavi su mu još uvijek odzvanjale riječi vojnika koji je hitao svome kraju.

Prošlo je nekih sat vremena, kad odjednom, nedaleko od njih, poče granatiranje.
Skočiše, i Boro i bajan. Pogledaše se... Nijedan riječi da progovori.
''Šta je ovo Boro, jesu li to njini linjju probili...'', upita bajan.
''Sve mi liči da jesu.'', odgovori Boro. ''Šta ćemo?'' ''Da skoknemo do one udole, tamo ima naših, možda oni znadu više.''
''Ajmo, pobro moj.'', začu se bajan. ''Ovo na dobro ne miriše...'' ''Možda je onaj vojnik bio u pravu''...

I krenuše do udole, još uvijek ne vjerujući, da je moguće da je Krajina pala...

(nastaviće se...)

BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)

Noć... Tišina... I jedan čovjek u njoj.
Sam sa svojim mislima.
Ni otkucaji kazaljke zidnoga sata nisu ga mogli poremetiti.
Iako su se već nazirali prvi znaci nadolazeće zore, ni oni nisu mogli omesti Boru, da i dalje svojim mislima putuje po Krajini.

Nepregledna kolona vozila kretala se podno Klekovače put Oštrelja.
Činilo se izdaleka da je ta kolona jedna velika i bekrajna staza tuge... Krajine i njene djece, sokolova njenih.
Boro i bajan sjedili su jedan kraj drugog i dijeli cigaru k'o komad kruva.
''Još zeru pa stižemo na Oštrelj'', prekide tišinu bajan, ''Kakva li je to prije rata bila zračna banja i skijalište... Ma, pravi mali raj!''
''Znadem, bajane moj...'', odgovori Boro. ''Puni smo prirodnih ljepota, a, da toga n'jesmo ni svjesni...''
''Ne zna se đe je l'jepše, je l' to ođe na Oštrelju, na Šatoru, Grmeču, Manjači... ...il' na našoj Kozari...'', dade se Boro u opisivanje krajiških ljepota.
''A, tek rijeke naše...'', nadoveza se bajan, ''I to su pravi mali biseri...''
''Proklet bio i rat, i onaj koji nam ga nametnu...'', ote se bajanu.
Boro ga je samo njemo pogledao. Ništa nije rekao. Dijelili su isto mišljenje.
''Eno ga Petrovac u dolini...'', pokaza Boro rukom. ''I Grmeč u svoj svojoj veličini!''
Bajan je samo potvrdno klimao glavom.
''Jesam li ti ja, bajane, kaziva kako su tvoj i moj đed zajedno šarali Grmečom za vrijeme zimske ofanzive?''
''Taman prebrodili ofanzivu na Kozari, sačuvali živu glavu, dođoše na Grmeč, kad 'no ista pjesma...''
''K'o, ti i ja sade, buraz...'', reče bajan potapšavši Boru po ramenu. ''Sve mi je to đed pokojni kaziva...''

''Momci, evo nas, stižemo u Petrovac!'', javi se onaj brko sa kojim su bili u udoli.
''Ne znam doklen vi iđete, al' mi moramo u Sanu, pa na Manjaču.''
''Mi ćemo prema Novom!'', odgovori Boro. ''Kuda će te vi, preko Ključa il' kroz Grmeč na Lušci Palanku?''
''Kroz Grmeč druže!'', potvdi Boro.
''E, onda nas ostavite u Palanci, pa ćemo mi preko Japre, svojima...'', reče Boro.
''Ako ne nađemo svoju brigadu, javićemo se našima u Novi, pa ćemo viđeti đe će nas bacati...''.
''Važi Boro, nema nam druge...'', odobravao je bajan.

Prolazila je kolona Krajišnika kroz Petrovac.
Polako se kretala prema Smoljani i Krnjoj Jeli... Preko Baraka probijala se kroz gustu grmečku šumu prema Korčanici.
Da! Prema poznatoj i junačkoj Korčanici, đe su oba đeda ovih gordih mladića, ratovali i boravili za vrijeme prošlog rata.
Odzvaljala je samo huka motora grmečkim stranama i uvalama, a šuma ni glasa da pusti.
...k'o da je i ona predosjećala da se nešto sprema.
''Još malo, i stižemo u Lušci Palanku...'', oglasi se brko.
''Evo je, bajane, Lušci Palanka!'', javi se Boro. ''Ovo je nekada sa našom Knežicom bila najveća pijaca...''
''Knežica pod Kozarom, Lušci Palanka pod Grmečom...''
''Jeste Boro! I sam sam dolazio 'vamo...'', odgovori bajan.

''Pa, mili moji momci, sretno vam bilo!'', pozdravi ih brko.
''Hvala rode!'', odgovoriše obojica, u isto vrijeme.
''I vama sretno bilo, ljudi!'', reče Boro. ''Valjda će sve na dobro izać'!'', nadoveza se bajan.
''Nadajmo se da 'oće, momci... Čuvajte se!'' ''I vi se čuvajte! Te svako dobro!'', otpozdravljala su dva nerazdvojna druga.
Krenuli su poznatim putevima prema Novom. Prolazili su poznata sela, zaseoke i staze.
Pratili tok Japre, sve do Sane. Tu odlučiše da će se prvo javiti svojima u Novi.

Stigli su u Novi, u predvečerje. Javili se svojima. I čekali raspored.
Svratiše i u jednu od novljanskih kafana. Bila je puna vojske, koja je, kao i oni stigla sa raznih strana.
Sjeli su i po piće dva popili.
'''oćemo li do sela bajane?'', upita Boro.
'''oćemo Boro brate, samo da čujemo đe će nas rasporediti'', odgovori bajan.
I nisu dugo čekali. Stigla je vijest, da se ide prema Sanskom Mostu.
''Ajmo Boro do sela! Sade znademo đe ćemo!'', reče bajan.
''Ajmo, bajane moj! Ko zna, kade ćemo ijope' do sela...'', odgovori Boro zamišljena pogleda.

Dok su riječi ojkače parale nebo, dva su druga krenula prema rodnoj Kozari.

(nastaviće se)

BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)

Već je zora uveliko na prozor pokucala, dok je Boro i dalje sam sa svojim mislima sjedio.
Bila je to borba ogorčenosti, vjere, ljutnje... Da li je bilo i praštanja. Razmišljao je Boro.
Šta i kako dalje? Vjera nas naša pravoslavna uči praštanju. Svi smo mi ljudi...
''Jesmo li?!'', pitao je sebe glasno, a pogled mu je stao na ikoni njegove krsne slave.
Lomio se Boro sa pitanjima, na koje je sebi trebao da da odgovor.
''Praštanje... Da! Al' zaborav... Nikada!'' ''Dosta smo mi zaboravljali! I previše!''

Kretala se kolona Krajišnika prema Sani i sanskim varošicama. Kretala su braća Kozarčani svoj braći Grmečlijama.
Kao i u istoriji, toliko put do sad, braća su uvijek jedna drugoj u pomoć dolazila.
Grmilo je, i na Grmeču, i u Podgrmeču. Al' nije to bila grmljavina... To su braća Grmečlije pravile odstupnicu svojim porodicama...
...djeci, ženama, roditeljima.
Vidjela se na licima vojnika, ljutnja i srdžba... Zar opet treba da srpska nejač strada? Dokle više? Dokle?
I Boro je bio među tim vojnicima, zajedno sa svojim bajanom.
''Ijope' se česta petrovačka ponavlja... Ijope' po narodu, po sirotinji, po nejači... Ijope'!'', izusti Boro.
Bajan ga je samo pogledao. Ništa nije morao da kaže. Njegov pogled je sve govorio. Razumio je svoga druga nerazdvojnog.

Stigavši u Sanu, bili su raspoređeni svaki na svojim položajima. Vladala je neizvjesnost.
Sa jedne strane Srbi Krajišnici, a sa druge strane srpski vjekovni dušmani, koje su Srbi čak i braćom zvali!
I ostala svjetska klika koja se dosad u više navrata otvoreno stavljala na stranu ubicama srpske nejači.
Narod krajiških sela spašavao je živu glavu. Stezalo se Bori srce gledajući svoje sunarodnjake kako se pate u ovom vihoru rata.
Stezlo mu se oko duše, a ma srce kao da mu je tažak kamen pritiskao. Rastao je u njemu bijes.
''Vamo udarite, protuve jedne! A, ne na goloruki narod'', odjeknule se Borine riječi šumom.
''Slušajte šta vam moj baja veli... Vamo! Vamo udarajte!'', nadoda bajan.
Čuli su se grlati glasovi ovih vojnika, djece i očeva istih ovakvih paćenika koji su svoje gole živote spašavali...

Razvila se borba. Čula se pucnjava svuda uokolo. Gorio je Grmeč!
Gorila su srpska sela Krajine... Promatrajući Krajinu krvavu u tom času, i vili krajiškoj srce bi se raspuklo od tuge...
Djeca njena borila su se hrabro. Duh predaka, tinjao je kao velika vatra u njihovim grudima.
Polagali su svoje živote na braniku otadžbine, a da nisu nu znali da ih je vrh te iste otadžbine, ostavio...
''Al' su navrli baja, a...'', začuo se bajan.
''Navrli, Boga mi, navrli...'' ''Al' i mi se ne damo, je l' tako bajane moj''.
''Tako je baja, ođe proći neće! Dok sam ja živ, ne dam ni metra!''

''Samo ti glavu čuvaj, a ja ću ti leđa čuvati buraz, k'o vavje' dosad... Je l' dogovoreno?'', upita sa zabrinutim smješkom Boro.
''Ma, dok mi ti Boro, leđa čuvaš, more ih još stotinu da navali ođe...'', odgovara bajan.
Začu se prasak nedaleko od Bore i bajana. Od dima se ništa vidjelo nije. Muk i tišina, rekao bi čovjek.
Ali, nisu to bili muk i tišina, već od praska Boro zagluvi. Gledao je prema polođaju gdje se bajan nalazio. Nije ga vidio.
''Bajane!'' O, bajane!'', vikao je Boro. ''Javi se, bajane moj!''
Bajan se nije javljao. Nema odgovora. Bajan je ležao smrtno ranjen na svom položaju.
Boro je krenuo prema bajanu. Prilazeći njegovom položaju odjeknu još jedan prasak. Pade i Boro pored bajana.
Iako malo ošamućen, uspio je prići bajanu. Uzalud je Boro grlio i podizao svog druga. Nije progovorio.
Niz Borino lice krenule su dvije ogromne suze. ''Bajane moj, brate mili...'', grlio je Boro bajana i glasno jecao.''...brate mili!''
''A, ja sam ti trebao čuvati leđa, bajane moj... K'o i toliko puta do sad...''

Pronijela se vijest, povlačenje! Sanski Most je pao! Sana je pala! Grmeč je pao!
Ova je vijest teško pogodila sve vojnike na liniji. ''Kako pao?'', vikali su jedni ''Izdaja braćo!'', vikali su drugi...
Boro je i dalje grlio bajana i jecao nad njegovim beživotnim tijelom.
''E, ako se moramo povući, tebe bajane neću ostaviti ovim bezdušnim zvijerima...'', reče Boro.
''Makar i sam pogin'o ođe, ne dam te brate moj!''
Prebacio je Boro bajana preko svojih leđa. Prolazio je šumama i livadama.
Rizikujući i svoj život, nije dao da tijelo njegovog bajana ostane na Grmeču, da mu grob ostane neobilježen.
Nosio ga je Boro sve do obronaka njihove Kozare. ...do njihovog rodnog sela.
Sahranio je Boro svoga druga nerazdvojnog, brata svoga... Svoga bajana.
Plakao je Boro... Plakalo je selo... Plakala je Kozara... Još se jedna svijeća mladosti ugasila...

Ustao je Boro i pogasio cigaru. Prišao je ikoni njegove krsne slave. Prekrstio se, Bogu pomolio i svijeću voštanicu u ruke uzeo.
Nagrnuo je jaknu i krenuo put seoskog groblja.
A, svijeću koju je ponio, namijenio je svome bajanu, drugu svome nerazdvojnom...
Svih ovih godina, nije dao da uspomena na najboljeg druga prekrije prašina zaborava.
I dok je živ, to se desiti neće...

(kraj)

Živ bio baja i svako dobro od Boga!