Milo dijete moje

Sjedim evo pola dana i noći za ovim sokoćalom, pišem i slušam pjesme.

Nešto me ona moja stara, poznata nostalgija uhvatila, pa se prihvatio, što no kažu, onog što i ne prolazi...sjećanja na djetinjstvo, oca, majku, Krajinu, mirišljave livade i nježne ruke...
Pojate pune sijena i đeda koji se ponosno smješkao.
Ćaće što me za ruku držao, mada sam se ja svom snagom otimao da se pripijem materi uz nogu...

Čitam neke priče koje sam davno napisao i kada sam te spominjao u nekom budućem vremenu...ili nepoznatom...svijet u svijetu i između dva svijeta...

Pisao sam rečenice koje su išle ovako nekako

„Ako ikad budem imao djecu...”
„Volio bih da mi djeca ne vide što sam vidio ja...”
„Sve sam pokušao, samo otac nikad nisam bio...”
„ Daj Bože da pronađem ženu koja će biti majka mom djetetu, a ja otac njenom...”

I iščitavam ih nanovo i nanovo- i čudim se ...pa zar sam tako žudio za tim a godinama te nije bilo ?
Šta li sam ja čekao ?

A odgovor znam istog trena - čekao sam ženu koja će biti ona druga, obećana polovina mene. Jer dvoje postaje jedno.

I sa njom, kada mi je Bog poslao, kad je čuo konačno i moje nesuvisle i nerazmještene riječi...
Sa njom si stigla i TI.

Moje sunce. Sve moje o čemu sam ja nekada sanjao, za čime sam žudio, o čemu sam pisao i svaka bora na mom tijelu mi se pružala ka tebi i njoj...sve je tu.

U tebi.

Kojoj uđem u sobicu ujutro i kažem punim, jakim glasom, glasom koji više nema straha da te neću imati...
„ DOBAR DAN ”...pa te uzmem u naručje i okrenem se mojoj dragoj, a tvojoj mami, da je poljubim i ko zna koji put joj se iz srca, ali tiho, u sebi, zahvalim, što mi te je dala...

A ti, milo moje, čim me ugledaš, tapkaš rukicama, mada ja nisam ni rekao „ bvavoooo...bvavoooo...”
Tebi je trebalo samo moje lice...kao i meni tvoje...da se oboje zažarimo od Ljubavi i sreće...a meni je ipak trebao još onaj zagrljaj tvoje majke meni oko ramena, da znam da je sve to istina...i da sve to postoji...
Da postojite i ti i ona.
Da one priče ipak nisam pisao za džaba.
Da nisam sanjao za džaba.
Da i Sanjari nekad uspiju, ma koliko nekorisni bili za svijet.
Jer ko će Sanjarima znati...kad su im snovi od cigle i karata...

Ali TI nisi...nit je moja draga...

I sada... očekujem sledeće jutro, pun slatke zebnje i vesele radosti kada ću ti ponovo moći reči DOBAR DAN...

A ti mi tapšati rukama...„bvavoooo, bvavoooo.. ” i prije nego što me tvoja mama zagrli...

I znam da ću danas biti opet tako raspoložen da ti pjevam pjesmu koja te je prva uspavala kada si se ti tek rodila...
Ulicu Kestena...

I da će mi tvoje rukice tapšati „ bvavoooo”...dok će me jedne usne ljubiti...

A ja ću hvaliti tebe, Bože...iz sveg srca...