...a poslije ćemo lako, što no kažu naši ljudi.

A ja bih, draga moja, da ti se zahvalim za ovu prvu godinu koju smo zajedno u braku proveli.
Što si mi oslonac u životu, što mi pružaš sve ono o čemu sam nekada samo sanjao, a sada doživljavam...

Što si rastjerala tmurne oblake koji su nekada mojim svijetom vladali, što si me naučila kako da živim, i volim i radujem se...
Da prihvatim prošlost koja se ne može promjeniti i da zajedno koračamo prema svjetloj i lijepoj budućnosti...bar nju možemo učiniti srećnijom i pjesmama ispunjenjom...

Hvala što mi činiš život vrijednim, što zbog tebe opet vjerujem u sebe, hvala ti što mi kažes da si srećna što si mene u životu srela...
A ja se zahvaljujem i tebi i Bogu što sam tebe sreo...

Šta ti je život...nekada smo živjeli na 30 kilometara jedno od drugoga a da se nismo znali..morale se naići i bljesci i oluje, muka, jad i čemer da se proživi...da bi se sreli i život proveli zajedno...

Kažu da su čudni putevi Božiji...i preko trnja do zvijezda...
E pa, Bože, ako je sve ono što je bilo u mom životu vodilo ka ovome, da sretnem i ukradem sebi samo svoju zvijezdu sa Neba...hvala Ti Svevišsnji što pogleda na me...

I hvala ti, draga, najveće, za ovo nemam dovoljno riječi, mislim da nisu još izmišljene, ali da kažem onako kako znam po skromnim mogućnostima mojim - hvala što mi rodi ovo naše malo sunce, ovu svjetlost koja sija jače i obasjava mi život jače nego sto su zvijede nekada obasjavale Dinaru...u ona mlada vremena...nevina...

Srećna ti godišnjica, mila... voli te tvoj dragi...