Po cemu se razlikujemo ja i kokos? Kokos ima manji mozak no je pametnija od mene. Dakle, crni oblak pred nama oko 16.30h, Dahn pita, šta kažeš, da stanemo u gradu, ti odes na market i kupis si kakao (bili u „vocnjaku” kakaa, pa ja rekla kako bih kupila malo originalnog kaka iz Vietnama) i uzivas po marketu, laganini u hotel i uzivas. Ah, ne, tuka bi ravno u selo da spava u „long house”, kakav grad ga spopao... Ma nema veze sto će biti malo kise, idemo mi naprijed. Eh, decision making mi sucks. Samo se misli na krajnjji cilj (a koji je u vecini slučajeva pretjeran i nema veze sa stvarnoscu), a šta u međuvremenu, ma kako ćemo, lako ćemo. Dakle, dva sata i pol kasnije i 100 m3 po cipeli (ej, sad znam zašto ih zovu nepromocive, kad udje voda, nema sanse da negdje iscuri, i ribice su se pojavile u lokvama mojih cipela nakon dva i pol sata monsunskog sunjeg potopa). Junakinja, nobelovka optimizma, stalno misli, ej, sad će prestat, eto malo je svijetlije tamo, a ôno sve vise i vise pada, kao iz kabla, sjede njih petorica gore i zezaju se, daj da je se rijesimo monsunskim potopom. Ej, česte vise i nema, to je sve neka crvena rijeka, da li vise vode od odozgo ili odozdo stize, to se više ne zna. Pocinjem shvacati trenutak u kojem je Noe poceo pakirati barku. Hejj, monsunski dozivljaj sam imala u integralnoj verziji, ne mogu se pozalit da ne znam šta je monsunska kisa. Ej, još sam i gledala kineski kanal na engleskom jeziku kad sam bila u Malawiu i vidjela da je cijeli jugoistok bukvalno pod vodom, land slides, ljudi nestaju u bujicama, i još si kažem, ej, imaj to na umu, ides u Vietnam u po monsuna. Da, kokos ima kratko pamcenje, a kad si nešto uslika u to par mozdanih stanica, eh, onda nema tog monsuna koji će me zaustavit. Gledam putem, ima li rijeke, da se strucno izlije, ima li planina da mi se srola na glavu, toliko pada, da ne možeš vidjet niti prst pred nosem. Da, divno. Decision making sucks. No, long house je fenomenalna, selo je fenomenalno, mada je lijevalo još 2 sata poslije, energija je ovdje krasna i već razmišljam da ostanem ovdje duže, no, mislim da je to nerealno s obzirom na moj zacrtani plan. Već je za sutra čitav plan razazradjen, a treba proći570 km u naredna tri dana i vidjeti još milion sela putem.

Krenemo jutros, on jadan, sto svaka blesa turista hoće, on misli i meni drago. Kud najprije, a on ravno u fishing village!! Kako da mu kažem, ej, to je meni kao konc logor. Hajde, sidjem, hodam po molu, gledam ljudsku tradiconalno urođenu glupost , beszosjecajnost i tupost. knedla mi u grlu, dodje mi samo da placem. Jadne ribice onako mrtve leze po podu, po vrecama potrpane, valjda zato što premale, pa tko sisa, ubijene, onako, zbog ljudskog idiotizma. To ti je kao da je neka druga rasa okupirala Zemlju, pobila onih odraslih jer su ukusni, a usput, bilo je tu tona beba, poubijali i njih pa ih potrpali po vrecama i onako ostavili okolo sebe, a po neka beba onako mrtva i po podu. Ljudska rấsa je debilna, definitvno, dokaza na tone. Ej, ako je riba glupa (kao sto smo sve proglasili osim sebe glupima da opravdamo krvolocno i beskompromisno ubijanje), sad ti meni objasni, kako uvijek slijedi grupu riba koje su iz iste prodice (sto ja prepoznajem samo po njihovim sảrama). Jucer sam bas onako s paznjom promatrala te jadne ribe. Ej, tocno slijede samo one koje su iste boje kao ona sama. I vidim, ako je pojuri neka veca riba, ona se kao sakrije, zbrise, no opet onda nadje one iz svoje grupe i nastavi s njima. Skroz fascinantno kad pocnes gledati svijet oko sebe drugim ocima, a ne kao moron. I ne samo to. One kao i mene proucavaju. Jedna tako iz grupe ribica se nešto zagledala u mene, i stalno, kao isla bi, ali se vrati pa me onako kao sa strane promatra. Ma haos su. Onda, još mi nešto nije jasno. Pa ribe ostave jajasca i onda otplivaju. Eh, sad, meni nije jasno od kud ono kao porodica promediraju, ono vidis, dve tri malo vece, pa manja, pa još manja, pa još manja, kao da je iz Nema, niti Disney ih tako ne nacrta:). Onda sam uspjela jucer snimiti i vrtic za ribe. Pod nekim koralom, vidim kao veca ribica odredjene boje i onda još jedna veca, kao plivaju i već onako hrabro se udaljuje od tog korala, a onda dolje vidim dvije / tri mikro ribice iste boje koje onako plasljivo izviruju, pa smugnu pod koral, ludilo skroz. Sad će neki naucnik odmah izaci s nekim „jako logicnim” objašnjenjem , kako one prepoznaju iste iz grupe po nekom genu 13425356 koji ih navodi da to cine, ali onako bez mozga i duse. Jedini bez mozga i duse, smo mi. Ali stvarno jedini. Taj mi fishing village izasao na nos, smucilo mi se bas. No, hajde, idemo dalje.

Priroda cooool, onako, bas sto si covjek zamišlja šta je Vietnam, rizina super zelena polja, spicasta brda, gore dolje po sumama i gorama. Nema nešto auta, uglavnom svi na motorima, a nema da ih je manje no 4 na môtricu, onako porodica u integralnoj verziji. Šta ćemo ga palit samo za jednog? Nije to rentabilno... Promet fenomenalan, malo, ali vrlo jasnih pravila. Ako ti neko smeta, potrubi, ako ti nekom smetas, potrubi, ali ono zmajski, barem 10ak puta, da mu bude jasno, da ne smetas ti njemu, već je on kreten pa nije skontao da on tebi smeta. Izlazak sa sporednog puta / pravilo: ni u ludilu ne kontroliraj ima li kog na glavnom putu, ma zaboli te, pici, pa kom opanci kom obojci. I kad krenes s tocke A do tocke B, niti u sali da si prikocio, pa makar pred tobom trudna žena s novorođencem u ruci (brzo su to odradili kod kuce). Pjesacki prelaz: a šta je to? Pjesaci: a to su oni jadnici sto mi se stalno bacaju pod gume, pih, jesu naporni, ja picim li picim...

Zaustavili se u nekom selu da vidimo tẹ njihove tipicne „long house” u centralnom viisinskom predjelu Vietnama... Ma stvarno fenomenalne kuce, tonu sam slika napravila, ali vecina na fotoaparatu. Ikea je sve ideje pokrala ovim ljudima. U kuci živi desesetak ljudi, dva mala psa, i 4 clana porodica mmiseva koju sam promatrala kako kradu rizu s poda, koja je ili namjerno onako za njih, ili slučajno ispala, pa eto, ima za svakog da se posluzi. Čak je i mali guster navratio dok sam im se smucala po kuci. Sve sto normalnom biću treba koji ne pati od konsumeristicke patologije, tog ima u tọ kuci. Gdje se drzi cetkica za zube, gdje su deterdzenti, kutak za zabavu, kutak za odmor, gdje tanjuri, gdje lonci, gdje case, ma vidjeti cés na slikama, sve esencijalno, ali tako dobro poslozeno. Kuca je uzdignuta, kao sojenica, svjetlosti, i prozracnosti, onako daske su kao malo odmaknute. Pod kucom možeš ostavljati sve i svasta, uljucujuci domaće zivotinje, koje svakako onako vedro oko kuce secu. Divota!! Hoću long house!!

Poslije smo zastali u nekom gradicu, morảm pogledat na slikama kako se zove da vidim tipicni market. Ẹ, ludilo, hós, nés, ne móas kupit. Imam barem jedno 10ak slika gdje prodavaci onako lijepo djecje spavaju. Umirala sam od smijeha sa susjedima prodavacima, valjali smo se od smijeha dok sam slikala. Simpa su, svi ti se osmijehuju, pa ti nešto pricaju, ja se smijem, oni se smiju. Jedino sto znam reci je da sam vegetarijanac, i to smo već apsolivrali i bas su cool kad im to kažeš. Voce i povrce samo što ne prica, takve oblike i boje ima. Danas sam bas isprobala dosta toga, skroz super im te vocke, samo idem okolo i isprobavam ih. S Dahnom mi je lakse, on pita i objasni, pa sad ipak nešto više kužim. Na market-u je kao u nekoj velikoj porodici. Imam osjecaj da vecina tu i živi. Vidis ih onako s djecom, leze, zaspu onako, kao doma, vidjet cés na slikama. Oni koji ne spavaju, igraju karte ili gledaju vietnamske sapunice, hju, hja, bla, sve neka dramaticna muzika, uzvici, usklici, za poludit, a bleje, kao da su ugledali svemirca. I tu oni super kao fol open kitchen, sirotinja se može najest, a sirotinja i pravi, sve je tu, stvarno, kao da si u nekom velikom grupnom domu. I koljevka s bebom i nonj se pravilo mjesto danas, jede se onako zajednicki, zeza, ma svi se smjeskaju. Pa neka bakica prodaje od slame i trske neke kosare, a iza maca bez repa, njena. Jadna, zavezala je na nekakav lastik, kao onaj kad smo bili djeca, ne znam da li si ti to preskakala, ja cijelo djetinjstvo ko luda. Dakle, ovdje uvijek za svakog i svega ima, malo, ali dovoljno da se podijeli. I danas sam napokon skontala zašto nose maske. I to fancy maske, mislila zagadjenje i ti fazoni, no vidim te maske su na cvijeticie, slonice, kornjace, i listice... daklem, ovdje ti je bijelo kao aristokratski i dakle, žene, da ih slučajno sunce ne potamni, sve nose te maske... no vruce je za poludit, ne znam kako im se da... i djeca... mah...

ostalo o Noi i potopu već znaš... sve je cool za sad... pa vidjet ćemo ostalo...