„...Ovaj život... u koji prečesto ulazimo sa ogromnom mjerom dinamike i energije i sa upravo nevjerojatnom bezglavošću... A on poslije godina tako nas skrši i svede, da sebi izgledamo maleni i kao pokisli pijevci i postajemo skromni kako nikada ne bismo. A tada dolaze ljudi da nas zabavljaju o našoj umišljenosti; neće naročito da pojme to da stvaralac moćno teži da ostvari svoj ideal u životu ili da srčano propane. Jer to je drugi dio naše alternative: u svojem duševnom stvaranju ili se ostvariti kao moćan, ispravan, nezavisan stvaralac ili propasti; u ljubavi, ili je postići čistu, svetu, veliku, ili propasti; u jednome ili drugome slučaju svakako voljeti apstinenciju nego zloupotrebu duhovne ili tjelesne ljepote. No nakon godina borbe javljaju se neminovna razočaranja. Tada vidimo kako i najveća razvijena mjera naše energije nije mogla da nas dovede ničemu; kako smo živjeli okruženi strancima; kako prijatelji nijesu bili prijatelji, dok su neprijatelji odista bili neprijatelji, jer su naškodili. U takvim slučajevima ovi nizovi katastrofa, koji počinju sa porodicom i domovinom, a vode kroz ljubav, nauku, novac, umjetnička stvaranja, religiju, počinju se pretvarati u duboko razmišljanje o tragici našega bića. Vidimo uspjehe tolikih površnih, nemoćnih, beskičmenih, neizrazitih, a svoj neuspjeh vidimo u svemu i u svim oblicima. Nastaje misaono pretresanje razloga nedaćama. Razlozi se onda otkrivaju: mi nijesmo nastradali zato što smo bili gori, no vrlo često zato što smo bili bolji od drugih - u izvjesnom smislu. Bilo je u nama odviše vatre, želje da se juri, da se preskaču društvene ograde i pregrade i pojam klasa; malo poštovanja za hijerarhiju i za vodnjikavu starost. S druge strane, mnogo kičmenosti, otpora, tvrdoglavosti, vedroga divljaštva, koje nije imalo prilike da se usredsredi - jer nije bilo ni oca, ni učitelja, ni druga, pa koje nas je stropoštalo iz naših visina u zemaljsku svakodnevnost i dovelo do najtežih lomova. Uvijek smo razvili preveliku mjeru energije da postignemo male ili nikakve rezultate. Često smo bili vjedogonje, jer smo htjeli ići svojim sasvim novim i herojskim putovima. Uvijek smo imali preživo osjećanje ponosa i ličnoga dostojanstva, da bismo se upustili u niska cjenkanja ili ponižavanja. Išli smo za idealom. I živjeli smo odista od ideala. No dobili smo toliko toga po nervima, da smo morali sto puta klonuti i očajavati, biti odbiti od jedne pozicije da se vratimo ponovo na nju, ali opet bez uspjeha. Što sve nijesmo poduzeli da postignemo neki okvir, da se smirimo, da damo zaslužen izgled svojem duševnom i društvenom životu! Ali redovno smo zagrlili - maglu, zato jer smo htjeli obuhvatiti oblake...”