Ako je sreća živeti u neznanju, znači li to da visok IQ predstavlja mizeriju?

Široko je rasprostranjeno mišljenje da je lakše ljudima koji nisu dobro prošli kad se ‘dijelila pamet’, jer se oni ne zamaraju različitim stvarima zbog kojih pametniji ‘razbijaju glavu’.

Na izuzetno inteligentne ljude gleda se kao na pomalo neprilagođene individualce koji su puni ljutnje, frustracije i usamljenosti. Zamislite samo Virdžiniju Vulf, Alana Turinga ili Lisu Simpson. Reklo bi se da se za njih može vezati ona Hemingvejeva izjava da je sreća među inteligentnim ljudima najređa osobina.

Iako se pitanje da li su pametni ljudi nesrećniji može činiti trivijalnim, ono mnogima može da pomogne da se osjećaju dobro u svojoj koži.

Činjenica je da je današnji obrazovni sistem usredsređen na poboljšanje naše akademske inteligencije, iako za sve nas postoje granice. IQ je i dalje primarni način mjerenja kognitivnih sposobnosti, a trošimo milione na to da treniramo mozak i možda poboljšamo kognitivne mogućnosti.

Ali, šta ako je naša potjera za genijalcem u sebi nešto od čega bi trebalo da pobjegnemo glavom bez obzira?

Prvi koraci u vezi sa traženjem odgovora na ovo pitanje, napravljeni su prije gotovo stotinu godina, u zlatno doba američkog džeza.

U to vrijeme pažnju je privlačio novi IQ test, koji se pokazao uspješnim u centrima za regrutaciju tokom Prvog svjetskog rata, i 1926. godine kad je psiholog Luis Terman odlučio da ga isproba kako bi identifikovao grupu posebno nadarene djece.

Obavljajući testiranja u kalifornijskim školama i izdvajajući najbolje od najboljih, odabrao je 1.500 učenika koji su imali IQ iznad 140 (a među kojima ih je 80 imalo IQ viši od 170). Ta grupa je postala poznata pod imenom ‘Termiti’, a usponi i padovi koji su ih zadesili tokom života istražuju se do današnjih dana.

Najviše su razočarali – sami sebe

Kao što je i bilo očekivano, mnogi članovi Termita su postali bogati i slavni, od kojih he najuspješniji postao Džes Openhajmer, pisac poznate serije iz 1950-ih, ‘I love Lucy’. U vrijeme emitovanja ove serije na televiziji, prosječna plata članova Termita bila je duplo veća od ostalih.

Ali, nisu svi članovi grupe ispunili očekivanja. Mnogi su željeli da se bave plemenitim poslovima, pa su postali policajci, vatrogasci, pomorci ili daktilografi.

Zbog toga je Terman zaključio da intelekt i postignuća nisu uopšte nužno povezani. Niti je činjenica da je neko bio izuzetno pametan značila da će on sam biti srećan, budući da se tokom godina broj razvoda, alkoholizma i suicida kod Termita izjednačio s nacionalnim prosjekom.

U doba kad su Termiti već bili na putu prema staračkom domu, iz njihovih primjera mogao je da se izvuče zaključak da inteligencija ne znači nužno i bolji život.

U najboljem slučaju, veća inteligencija ne može da utiče na to koliko ćete vi biti zadovoljni svojim životom, a u najgorem – možete se osjećati manje ispunjeno od drugih.

To ne znači da su svi ljudi koji imaju visok IQ automatski mučenici i genijalci, kao što to umije da prikaže popularna kultura, ali svejedno je intrigantno. Zašto se prednosti više inteligencije, dugoročno gledano ne isplate više?

Jedan od mogućih odgovora mogao bi da se krije u tome da, ako ste svjesni svojih talenata, to je kao da imate svojevrstan teg oko noge.

Preostali živi članovi Termita devedesetih godina su bili upitani da pogledaju unazad na događaje koji su obelježili njihove živote. Umjesto da uživaju u svojim postignućima, mnogi su izjavili da su često imali osjećaj da nisu dorasli svim očekivanjima koja su pred njih stavljena u najmlađe doba, kad je okolina shvatila koliko su pametni.

Taj osećaj tereta, pogotovo kad se kombinuje s drugim očekivanjima, motiv je koji se često javlja kod nadarene djece.

Najupečatljiviji i najtužniji je primjer matematičkog genija Sufijahe Jusofe. Djevojčica se s 12 godina upisala na Oksford, ali je odustala prije završnih ispita i počela da radi kao konobarica. Nakon toga se bavila hotlajnom, gdje je mnoge klijente zabavljala citirajući jednačine tokom seksi poziva.

Razmišljanje, promišljanje i neumorna briga

Još jedna česta žalba koja se može čuti u studentskim kafićima i na internet forumima je da pametni ljudi mogu bolje uvidjeti svjetske probleme. Dok se većina nas fokusira na osnovne egzistencijalne probleme, pametniji ljudi bdiju noćima ‘razbijajući glavu’ oko uslova u kojima žive milioni ljudi ilii oko ljudske gluposti.

Konstantna briga mogla bi da bude jedan od znakova inteligencije, ali ne na onaj način na koji su to ovi mladi filozofi zamislili.

Intervjuišući studente o različitim temama, Aleksander Peni s „Mekijan” sa fakulteta u Kanadi, otkrio je da osobe koje imaju viši IQ zaista osjećaju više tjeskobe tokom dana od drugih.

Ali, zanimljivo je da se većina njihovih briga odnosila na uobičajene, svakodnevne probleme i misli. „Njihove brige nisu bile dubokoumne, nego su jednostavno češće brinuli o više stvari. Ako bi se dogodilo nešto ružno, oni bi proveli više vremena razmišljajući o tome”, objasnio je Peni.

Temeljnijim proučavanjem, Peni je otkrio da je to obično bilo povezano i s verbalnom inteligencijom, onom vrstom koja se testira pomoću riječi u IQ testovima, dok u prostornoj inteligenciji nisu briljirali (a to je ona koja smanjuje rizik od anksioznosti).

On je pretpostavio da elokventniiji ljudi mogu lakše opisati anksiozna osjećanja koja ih tište, pa automatski i više razmišljaju o njima iako to nije nužno nedostatak. „Možda su jednostavno ulazili malo dublje u suštinu svakog problema od većine ljudi, što im je pomoglo i da uče iz svojih grešaka”, smatra Peni.

Ono što je, međutim, neugodna istina jeste da višu inteligenciju ne prati nužno i pametnije donošenje odluka.Naprotiv, u nekim situacijama inteligentni ljudi donose odluke koje mogu da budu neracionalnije i ‘gluplje’ od onih koje donose drugi ljudi.