To je osim psihicke, veoma jaka i fizicka bol. Pece nešto po tijelu, u grudima. Žive rane u šta god pogledam. Njene male papuce, cetkica za zube, kolekcija konjica slikovnica i casopisa. Bojice koje je cekaju i skolska torba. Brat koji je ostao bez sestre, a kojeg je ona obozavala. Moja najbolja drugarica. Voljena, znala je da voli. I bila je ponosna i dostojanstvena u svojoj bolesti.

To je jedna mala dusa bila, vesela, razdragana. Danas je mjesec dana kako je vise nema. Još taj dan citala sam joj hranila je, pitala sam jesam li joj ruzna jer nisam bila sređena kao sto na voli..Odmahnula je glavom da nisam i zagrlila me.Pitanje da li me vidjela. Bila je jako ponosna. Zaspala je tu noć,vise se nije probudila. Bolest je bila agonija koju smo prošli 5 operacija u 7.5 mjeseci. I ne mislim da me je Bog dragi kaznio samo tako silno mi nedostaje to nema veze ni sa njezinim bratom ni tatom ni bilo koga koga imam. Njen zivot niko i ništa ne može zamijeniti...

Dragi moji. Sve vise cutim u sebi, o sebi. Razmišljam da bol ima neki proces, silazne i uzlazne linije, koje ja upravo prolazim. Poslije nekoliko dana od sprovoda, pospremala sam stan u kojem nisam bila mjesecima, tražila novi krevet u kojem Milica nije bila bolesna, poredala njene male stvari tamo gdje treba.. Nisam od njene sobe pravila muzej, čak sam donijela dasku za peglanje da tu u miru nešto uradim, a da su njene stvari tu. Nazvala na posao da ću se vratiti. Tada je agonija pocela. Kad sam se prvi put vratila u sobu gdje je umrla, gdje smo proveli noćii dane, i legla na bas taj krevet, vise nisam zeljela da ustanem. Ja još uvijek ustanem da spremim sinu neko jelo da složim njegovu odjecu, ali iz svoje sobe veoma rijetko i malo izlazim. Snaga koju sam imala, nestaje. Topi se, ja to osjetim. Još bih ponesto uradila. Odvela sina u zoo vrt na kolace učinila nešto više za njega. Ali u tom trenutku njen osmijeh me presijece kao kais, kako bi se samo ona radovala tome. U junu još penjala se na drvece i male kuce. Bila neustrasiva, radosna, a ipak tako topla. Nikada se nijedno dijete nije pozalilo na nju. Imala je svoj stav, koji je nekad krila. Kao o svom ocu na primjer. Voljela ga je, ali nije odobravala njegovo ponasanje. Ja sam ga branila, nisam htjela da zna ono sto sa 7 godina ne treba da zna. Porodica nam je duboko, čini mi se zauvijek osknavljena. Između mene i njega ogromna provalija. O njoj ne govorimo. Kako da mu kažem da je volim, kad me gusi ta recenica da je izgovorim. Zato cutim, i cekam poneke prijatelje da mi nešto lijepo jave. Da se rodila neka bebica, da su kupili stan. Ne mogu da se tjesim tudjom nesrecom. Znam da mogu tugovati i radovati se u isto vrijeme. U ovom sunacanom nedeljnom danu, svasta bih još učinila. Da idemo u park, da skacemo do besvijesti, da nemamo rucak. Da se posvadjaju ko će se prvi kupati i ko ima bolje siljilo za olovke. Da upoređuju svoje sveske ko ima ljepsi rukopis. Jedno treci, i ona drugi, nezapočeti razred. Ostala je stranica pisana 13.06.2012. gdje piše. Zavrsili smo prvi razred. Bilo nam je lijepo. Naucili smo citati i pisati. Vidimo se u drugom razredu.
Dobila je svoju prvu djacku knizicu poslije nekoliko dana, i sve poslije, neka ostane tamo gdje jeste.
U nekom od zadnjih dana kad vise nismo izlazili iz kuce, kad je povracala do krvi, imala epi napade, slabo govorila i jedva hodala, bila sam u apoteci. Stajala u redu pribrana, razmišljam šta sad, i šta dalje da učinim. Koja mi je zemlja još ostala da nisam probala. Da imamo još vremana da joj pomognemo, da će sigurno biti bolje u danima koji dolaze, da bolest bas nije tako uznapredovala, nego nosi svoje slabosti.. Ispred sebe gledam dvije majke, i slusam. Jedna kaže muž mi je prehladjen ja sam prehladjena, i djeca su mi prehladjena danima. Da se ubijes. Druga kaže. Jeste stvarno tako, da se ubijes..

mvessna...pogodili ste pravu, duboku istinu..
Nekako se stidim da ruzno pricam o svom muzu. Iz postovanja prema njemu, i njegovoj boli koja postoji, nema potrebe da je poredim, ona postoji. Ono sto me posebno boli u periodu koji smo prošli je njegov čest inat prema meni, a sto je donosilo direktne posljedice po naše dijete. Ponekad ljut na mene, znao je danim da nas ne zove u bolnici. Nas dvije same, ja sa novcima u dzepu, ali nemam šta i gdje da joj kupim rekla bih mu posalji nam nešto, donesi nam cistu odjecu, ovdje nemam gdje da operem..Htjela sam toliko puta da mu kažem, nemoj molim te to da radis, dodji kuci, budi s nama, budi sa Milicom, ona možda neće ovo prezivjeti. Izlasci, nedolasci s posla, nebriga o njoj onako kako je zasluzila. Kad je umrla, njegov sok je bio veci nego moj. Poraz, kajanje, osjecaj krivice. Plakao je nad njom, grlio je satima, nije da je odnesu. Ali bilo je kasno.
Nije znao, nije umio da se ponasa, često je mišljenje roditelja bilo vaznije od mog. Bilo mu je skupo da toliko dolazi...Same smo bile, radovale se, jele šta smo imale, i ipak bile srećne, sto smo zajedno, gdje god.
Pisala sam jednoj majci koja prozivljava isto. Znaš, poželim nekad da sam opet na Djecijoj onkologiji. Pa se uplasim te pomisli, kako mogu da želim mjesto odakle svi žele da pobjegnu, koje ne smiju vidjeti ni na televiziji. Ali trenuci istinske emotivne ispunjenosti, moj trud da ne ignorisem situaciju, nego da iz nje izvucem ono najbolje.. Znala sam cutati i kriti da ćemo dobiti slobodan vikend, pa petkom ujutro kažem, Milice mislim da je vrijeme da malo idemo u stan, gladna sam i dosadno mi je ovdje da budemo za vikend. Šta mislis da uzmemo taksi, mogle bismo do zoo vrta? Ona sva ozarena, pakuje se. Zooloski vrt je bilo mjesto našeg velikog mira. Bio je to spoljni svijet, do kojeg smo mogli, a da njenu psihu ne remeti običan svakodnevni zivot koji su djeca vodila, a koji nisam smjela da vidi. Skolska torba. To je bio njen najdrazi predmet. Nisam mogla da joj pruzim da podje u drugi razred. Donijela sam knjige, i rekla, mislim da treba da ucis, kad se vratimo, ko će ovo sve stici..Radovala se, ucila. Nadala se.
Šta sam mogla, šta nisam..Dala sam šta sam imala. Ona me je voljela vise od moje majke. Ona je bila moja zivotna saputnica, sa slobodom koju nisam sputavala.
Sanjam kako je ljubim. Kako se ona smije, i gura svoje tople debeljuskaste obraze da ne prestanem...
Njen mali grob je na jednom brezuljku, gdje sunce nikad ne zalazi.
Upalite za nju svijecu u subotu. Ja ću mirno stajati, i cutati, oprostiti se neću nikad.

Kao sto rekoh, sutra pravimo Milici pomen za 40 dana. Juče sam ustala iz kreveta. Dan sam provela u uredjivanju stana, ovaj put i ja sam radila sa zenom sto nam sprema. Ona je inače jako smirena i provele smo vrijeme cuteci, u miru, kao da se spremamo za neki lijepi dogadjaj. Danasnji dan posvetila sam hrani koju želim da sutra bude, ni sada nećemo ići nigdje nego nasoj kuci. Osjecam se kao da je zaista veliki dan. Veliki jeste svakako, ali pomalo svecan ? Osim silne tuge, želim da sve bude dostojanstveno. Da imam cistu i urednu kosu, novi mantil, i sve lijepo ispeglano i cisto. Ne želim da me vode. Hoću da svim srcem budem tu, na mjestu na kojem će se znam moja dusa sresti sa dusom moje voljene princeze. Kako bi me ona sad zagrlila. Skakala do besvijesti. Trcala stubistem. Ne ulazila u kucu dok ne bude sva mokra i prljava. Mnogo je volim. Zarobljena ova ljubav, ja nemam kome i ne želim tu ljubav nikome da darujem. Sina volim na najljepsi način. On nije dio moga srca, nego moje srce u cjelosti. Ljubav prema njemu zaokruzena kao i prema Milici. Nikud se neće maknuti nikada. Njen osmijeh. Bolest polako nestaje. Sve manje mislim o njoj. Samo taj fizicki nedostatak kad nekoga mnogo volite, a nije tu. Ona me voli. I sada me voli. Patila bi kad bi znala kako sam propala. Kad bih bar znala šta bi ona zeljela. Ako treba, skinula bih crninu, smijala bih se. Sigurno i ja njoj mnogo nedostajem :(

Još uvijek imam potrebu da ga branim. Ali sve je manje razloga i povoda za to. U ovoj tugi, covjek je sam on za sebe, na neki svoj rekla bih lagan način, ja na svoj, mucki, lazljivi. Placem sama gusim se, onda odem kod roditelja imam potrebu da pricam o glupostima, da se nasmijem. Sa prijateljicama pricam o njihovom poslu, a povraca mi se, voljela bih da me one upitaju svaki dan kako si, mislis li na Milicu. Ja znam da one misle da naravno da sam loše, da naravno da mislim, ali ja imam zelju da me one to pitaju da prozivim s njima njene zadnje trenutke koje cuvam negdje u sebi. Čini mi se, svi imaju pravo da nešto analiziraju, samo ja moram da cutim, zatvorena u sebe, budim se svako jutro u doba kad je umrla,pokusavam povjerovati da je nema. Najviše me boli što se pokusava umanjiti tragedija koja me zadesila, ublaziti, pokriti jednom recenicom zivot ide dalje. A ljudi oko mene ne mogu prihvatiti da nemaju platu koliku žele da su im roditelji bolesni da djeca slabo uce. Pa kako ja da prihvatim da sva djeca idu u skolu, a da moje dijete lezi pod zemljom. Njena odjeca slozena njene jaknice helanke haljine strample, ves..Kao da ću je oblaciti da idemo van, bojice poslozene razvrstane..Niko ih ne dira. Sin već mjesec dana ništa više ne dira, upali televizor gleda utakmice, ja bih se nečega i igrala s njim, ali sto god dotaknem to je toliko bolno. Nisam se vratila na posao, danas je 7 nedelja kako je nema, 9 mjeseci kako ne radim. Novaca vise nemamo sto smo imali i sto nismo imali sve je otislo do zadnjeg. Zato je možda vrijeme da se vratim, jer moram, da mogu da kupim hranu koju želim i odem u park malo dalje. Da zaboravim na sebe, da mislim na sina

Dragi moji. Da, dugo se nisam javljala. Još uvijek veoma rijetko izlazim i uglavnom autom. Juče sam bila ispred skole. Kad prođem, imam osjecaj da se žene gurkaju. Zašto se plasim ljudi kad ne želim da budem sama. Dok sam cekala sina, u redu su se polako redala djeca iz Micinog razreda. Na to nisam racunala. Dozivjela sam sok gledajuci u njih tako stvarne. Stala sam još vise uz ogradu, suze su mi lile ispod velikih naocala. Ej, to su njene drugarice. Kako sam htjela da joj kažem da je Mia tako velika narasla, a i da se Anamarija više ne folira. Da ispred skole može da bere cvijece. Osjecala sam njenu radost kao da je tu kao da ceka uciteljicu da udje kao da će niz stepenice, svaki cas sici popravljajuci torbu. Da joj popravim kragnu od jakne na brzinu obucene Pa sam otisla na groblje, na mali bijeli osuncani grob i plakala plakala. Kako ovo samo boli. Niko više me ne nazove da pricamo o Milici. Ja imam toliku potrebu o njoj da pricam. Da se zagrlimo nas dvije, onako bratski izljubimo 10, 20 puta još malo zagrlimo, pogledamo, pa da ona otrci uz stepenice kod bake, i još jednom odozgo mi mahne da je stigla, da je sve ok, da idem na posao. Kad bi bar mogla da mi mahne. Ja ne želim da kupujem cvijece ja želim svoju milu djevojcicu da joj dam ovo zivota sto imam u sebi. Sto nisu ostali bez mene, samo da žive.