...
Tu „kulturu” istražio je i John Jay College za kriminologiju u svojoj studiji s rezultatom:
„Stvarno je potresna konstatacija bila da 76% prigovora za zloupotrebu protiv svećenika nikada nije bilo prijavljeno organima proganjanja. Samo je 6% od okrivljenih svećenika bilo osuđeno, a 2% dobilo zatvorske kazne.” (Optuženi papa, str.50)
I Murphyjeva komisija u Irskoj došla je do zaključka da je u Massachusettsu kao u i Dublinu tajna „ štitila institucije na račun djece”. (Murphyjev izvještaj, poglavlje 1, broj 28)
Čuvanje tajne takvih zločina, na koje se u pismu kardinala Ratzingera iz 2001. ponovo upozorava, nije dakle za Vatikan bilo samo pravno najviša zapovijed – zataškavanje je bilo također de facto uobičajena praksa. Na temelju prakse Katoličke crkve može se reći: Nauk vatikanske Crkve u vezi s njezinom praksom, u ovom slučaju naspram djece, može biti katolički, ali s Isusom, Kristom, koji ljubi djecu, sve ljude, takav zločin i njegovo zataškavanje nemaju nikakve veze s Njim. Naprotiv – prema predaji Isus iz Nazareta rekao je svojim učenicima i apostolima: „Tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu o vrat objese mlinski kamen i da ga utope na dnu mora,” (Matej 18, 6).
Svaki čovjek zdravog razuma mora kod ovih riječi, izrazimo to aktualnim riječima, doći do slijedećeg zaključka; Kad On, knez mira, osnivatelj kršćanstva, upotrebljava ovako snažne riječi za seksualne zločine onda mora biti jasno kakav težak teret mora nositi duša čovjeka koji se ogriješi o dijete.
No svećenstvo Katoličke crkve i njezino poglavarstvo s Papom na čelu negira te riječi Isusove jer, kako neka bi bilo drukčije, ima svojeg vlastitog oca kojeg je Isus, po smislu, opisao slijedećim riječima: Moj je Otac odozgora a vaš odozdola, on je otac laži i ubojica od početka. Naravno taj Isus ostavlja svakome čovjeku na volju kojemu će ocu pripadati ,ali nitko ne može bilo kada ustvrditi da nas nije upozorio na pripadnost svećenstva i njihovih religija i crkava nekada i danas .
Papa već godinama pred mikrofonima svjetskih medija najavljuje – nultu toleranciju Katoličke crkve, no što je s njom?
Samo naivni slijepac i fanatični crkveni katolik proturječiti će činjenici da je Vatikanu očito više stalo do svojeg ugleda – a manje o dobrobiti djece i zato od najavljene nulte tolerancije ne može biti više od najave?!
S obzirom na učestale skandale oskvrnjivanja djece, Američka biskupska konferencija predložila je doduše strategiju „nulte tolerancije”. Ona je htjela počinitelje prijavljivati policiji i zahtijevala je češću upotrebu udaljavanja iz službe krivih svećenika. No iz Rima je došao odlučan veto: tadašnji zastupnik Josefa Ratzingera u Kongregaciji za nauk vjere i kasniji kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone izjavio je u veljači 2002. godine: „Po mojem mišljenju nije osnovan zahtjev za obvezivanje biskupa da stupi u kontakt s policijom zbog prijave svećenika koji je počinio zločin pedofilije. Naravno, civilno društvo ima obvezu štititi svoje građane. Ali isto tako se mora respektirati službena tajna svećenikâ. (…) Kada svećenik više ne može vjerovati svojem biskupu, jer se mora bojati da će biti prijavljen, tada više ne bi bilo slobode savjesti.” (citat prema John L. Allen Jr., Svi papini ljudi, str. 242)
Kakva sramotna argumentacija jednog utjecajnog kardinala u Katoličkoj Crkvi! Kardinal zahtijeva „slobodu savjesti” za zločince dječje oskvrnitelje, istraživanje takvih zločina on naziva prijavljivanjem! I sve je to „tajna” svećeničkog poziva! Kardinal Kastrillón Hoyos, predsjednik svećeničke kongregacije izjavio je da Crkva više voli „stvari zadržati unutar obitelji”. (citat prema Allen, str. 245) Takve izjave poznate su inače samo iz filmova u kojima se radi o organiziranom zločinu. Rimokatolički ponor, koji se tu otvara, izgleda da je još gnjusniji nego si čovjek uopće može predstaviti. Ovim svećenstvo i vodstvo Katoličke crkve na čelu s Papom, samozvanim „sv-ocem” izruguju ne samo seksualne žrtve svojih klerika nego i kršćanstvo, čine isto kao njihovi prethodnici prethodnika, veliki i mali pismoznanci i farizeji, ukratko svećenici ondašnjeg vremena kada su izrugivali i dali mučiti i ubiti Isusa iz Nazareta.
Gorka bilanca Crkvene borbe protiv seksualnih zločinaca svojeg koncerna
Geoffrey Robertson u svojoj knjizi „Optuženi papa” skandaloznosti bezbrojnih klerikalnih seksualnih zločina sažima ovako: „Tisuće duhovnika čija je krivnja teških zločina povezana s jednom vrstom recidivne sklonosti počinitelja postala poznata, nisu bili otpušteni iz svećeničkoga staleža. Crkva im je osigurala sklonište, premjestila ih je u druge općine ili zemlje i prema pravilima kanonskog prava koja im pružaju oprost u ovostranome kao i u onostranome, zaštitila od otkrivanja i svjetovnog kažnjavanja – u pravilu kazne zatvorom.
Sveta Stolica, pseudo-država etablirala je u prijateljskim državama tuđi pravni sustav prema kojem se seksualni zločini u najstrožoj tajnosti tretiraju na način koji je nespojiv s pravom države u kojoj Sveta Stolica operira, zapravo je u nekim slučajevima bio čak u potpunoj suprotnosti i isljednim organima uskraćivao dokazni materijal za krivnju zločinaca.” (str.292)
Pravnik za ljudska prava Robertson dalje pravi bilancu: Vatikan provodi „paralelno, para-državno pravosuđe” koje „oprašta grijehe koji se u dotičnim državama gostoprimcima kažnjavaju kao zločini.” (str.295)
Aludirajući na „štakorsku liniju” po kojoj je Vatikan nacističkim zločincima omogućio bijeg u Južnu Ameriku, Robertson piše: „No pravu ”štakorsku liniju„ koju je Vatikan stavio na raspolaganje je put bježanja dječjih oskvrnitelja – ne toliko kao besplatna vozna karta za bježanje iz zatvora, već štoviše kao besplatna karta da nikada ne riskiraju zatvorsku kaznu. Zbog jedne mješavine arogancije, nemara i bezbrižnosti, proizašli iz vjere u vlastiti državni imunitet i pretjerane želje da na svjetskoj pozornici budu politički akter, papa i njegova armija kardinala, nuncija, nadbiskupa i dužnosnika vodili su Crkvu u kojoj djeca stradaju od raširene i sistematske zloupotrebe.” (str. 295
Novo „sudsko vijeće”- rješenje koje pruža Katolička crkva – nije ništa drugo nego kao mjera publiciranja svojeg sustava?
Papa je samo površno ostavio dojam da se sada radi o otkrivanju umjesto šutnje koja je trajala desetljećima. Napokon sve je kao prije: sve se treba čuvati u tajnosti unutar Crkve. Sudsko vijeće treba imati sjedište u „Kongregaciji za nauk vjere”, dakle u bivšoj inkvizitorskoj vlasti, koja je i do tada bila nadležna za sve klerikalne zločince dječje oskvrnitelje. Novo postavljeno sudsko vijeće za biskupe ne mijenja ništa na crkvenim posebnim zakonima.
Policija i svjetovno pravosuđe i nadalje ostaju izvana. Nije li to kao da se organizacijama u čijim se redovima tradicionalno vrše najteži zločini, prepušta da same „kažnjavaju” svoje zločince? Ovo novo sudsko vijeće ide putem daljnjeg ubijanja duše žrtava, jer za vatikansku Crkvu život jednog djeteta štićenika ima manju vrijednost od „zaštite” jedne hostije.
„Seksualna zloupotreba djece je zvjerstvo!”
Glavni državni odvjetnik Geoffrey Robertson u svojoj knjizi „Optuženi Papa” izlaže zašto je seksualni zločin svećenika, s njegovog stajališta, još gori od svake druge zloupotrebe:
„Seksualna zloupotreba djece je zvjerstvo, dovoljno opako i u ”običnim„ slučajevima ”nepoznatog stričeka„, još gore kad učitelji, vođe izviđača, bebisiteri ili roditelji iskorištavaju iskazano im povjerenje i zloupotrebljavaju svoje štićenike. Ali najgori su svećenički počinitelji koji – svojim ”duhovnim autoritetom„ – u ispovjedaonici, u slobodnom vremenu ili drugdje privlače svoje žrtve (i žrtvi nakon što se seksualno zadovolje često daju i oprost).
Žrtve opisuju napade u doslovnom smislu kao ‘razorne za dušu’ jer razaraju njihovu sposobnost vjerovanja isto kao i ravnotežu u njihovu daljnjem životu. Stanje dokaza ukazuje da žrtve klerikalne zloupotrebe trebaju duže vrijeme da bi ozdravile, a vjerojatnost da neće uopće ozdraviti je puno veća, u usporedbi s drugim žrtvama dječje zloupotrebe.
A šteta postaje još veća kad Crkva zaklinje žrtve na ”papinsko čuvanje tajne„ i pritom znaju da će onaj koji je zloupotri...io njihovo povjerenje dobiti oprost i nesmetano može činiti nove prekršaje.” (str. 18)
A seksualni psiholog Christoph Ahlers iz svojeg iskustva izvještava zašto upravo djeca koja su zloupotri...ljena u sjeni križa i ispovjedaonice, često desetljećima ne mogu govoriti o tome:
„Počinitelj je reprezentant organizacije na višem nivou. Kako da onda to nekome ispričam? Zapravo nije moguće da je on počinitelj, tada bi počinitelj bio i Bog, kojeg on reprezentira. Tada ne mogu govoriti i to još više nego kad bi se zloupotreba dogodila izvan Crkve.” (tagesschau.de, 15.3.2015.) To kriminalno crkveno zakonodavstvo sadrži također i slijedeću apsurdnost: ako dijete, kojeg je silovao svećenik ili njegovi roditelji, razumljivo, istupe iz te institucije, tada po katoličkom nauku bivaju vječno prokleti – ali ne i svećenik koji je počinio pedokriminalni zločin!
Budući da svećenici po dogmatskom učenju papinske crkve reprezentiraju Boga, iako o tome kršćanski spisi, među njima i Biblija, daju na znanje da Bog, Vječni, ni Isus iz Nazareta niti ijedan od velikih proroka božjih nisu nikada postavili svećenike kao reprezentante ili božje namjesnike na zemlji već su svi od reda najveštali; Ti si hram Boga, Bog u nama! Nikada nije niti jedan prorok kao ni Isus Krist poslao ijednog čovjeka u neku crkvu, svećenstvu već naprotiv Ivan Apostol u svojem Otkrivenju piše po smislu; „Izađi iz nje moj narode kako nebi bio sudionikom njezinih zločina.”
Zaključno se može ustrvditi; Vatikanska Crkva može još tako lakomisleno odmahivati – ali neokajani zločini dječjih oskvrnitelja padaju natrag na počinitelje i na nju koja ih je štitila i štiti, jer i u njezinoj vlastitoj Bibliji piše: „Što čovjek sije, to će on i žeti.”- taj zakon vrijedi i za institucije religije i Crkve, drugim riječima božji mlinovi melju polako ali sigurno. Ne ukazuje li na ispravnost obojih citiranih izreka momentalna situacija u kojoj se nalazi Katolička crkva i njezino svećenstvo!?
https://david-udruga.hr/2019/04/05/zločini-crkve-nad-djecom-nisu-neki-puki-skandal-to-su-najgori-zločin i-uopce-pocinjenim-nad-djecom/
