Odlomak iz knjige „Rehabilitacija Krista Božjeg” trojice njemačkih autora: Martin Kubli, Dieter Potzel, Ulrich Seifert

Crkvene dogme i propovijedanja nauka obvezatna su osnova vjerovanja i postupanja unutarNajjače poduzeće vatikanske Crkve. To što je u njima za- pisano i navodno nepromijenjeno vrijedi zauvijek, duboko je prestrašilo nas – sljedbenike učenja Isusa Krista – jer ne samo što nema nikakve veze s učenjem Isusa iz Nazareta, Krista Božjeg, već je često njegova potpuna suprotnost.

O čemu se tu radi?
Radi se o neizrecivo mnogim prokletstvima, pozivima za izopćivanje inovjernika i pravom oružanom arsenalu uputa za proganjanje i podjarmljivanje ljudi koji ne izvršavaju vatikansku doktrinu, čak i uputi za „istr...ljivanje” svega što je „protiv vjere”.

Možda ne vjerujete? Pročitajte sami propovijedanja nauka Katoličke Crkve. Ako u njima nađete izjave najmračnijeg srednjeg vijeka, nemojte pomisliti da je vrijeme zaliječilo zablude.

Ne, te dogme i propovijedanje nauka su do današnjeg dana obvezatne i u vatikanskoj Crkvi nepromijenjeno vrijede, iako ih danas crkvenivelikodostojnici u svojim javnim istupima najčešće prešućuju. Osim toga, gotovo nitko ne propituje je li to što Vatikan javno objavljuje uopće u skladu s njegovim propovijedanjem nauka i dogmama.

Dogme Vatikana i mnoge druge vjerske teze vrijede kao „nepogrješive”. Prema katoličkom nauku one su time zauvijek nepromjenjive i vjernici moraju cjelovito i bez ograničenja vjerovati u njih pod prijetnjom vječne paklene kazne za sve ljude koji to vide drugačije od onoga što piše u dogmama.

U pregledu poučaka i dogmi Katoličke Crkve u knjizi „Vjera Crkve u ispravama propovijeda- nja nauka” od Neunera i Roosa svatko može pročitati kako vatikanska Crkva stvarno misli i postupa. A tko to učini, ostaje sve više i više zaprepašten.

Ovdje treba reći nešto unaprijed:
Te vjerske teze, koje su do danas obvezatne, sadrže, na primjer, potpuno preziranje i odba- civanje svih inovjernika i raznomišljenika – to je ipak oko šest milijardi ljudi. Svakoga tko po- znaje vatikansku Crkvu i ne pristupi joj, snaći će vječno prokletstvo – to je obvezatna vjera Katoličke Crkve, bez obzira na njezine javne i medijski efikasno prikazivane napore da se uspostavi dijalog i jedna vrsta pomirenja religija. Dakle, potrebno je paziti na dvoličnost. I stalno javno prikazivani napori da se postigne ravnopravna ekumena nisu ništa drugo nego sljeparija i sa stajališta Vatikana ne smiju se provesti do kraja jer su „nepogrešive” dogme protiv toga.

U službenom udžbeniku „Vjera Crkve” od Josefa Neunera i Heinricha Roosa pod rednim brojem 381 doslovno piše:

„[…Rimska Crkva …] čvrsto vjeruje, priznaje i objavljuje da ‘nitko izvan Katoličke Crkve, ni poganin’ ni židov, ni nevjernik ili netko odvojen od jedinstva – neće imati udjela u vječnom životu, štoviše, pasti će u vječni oganj koji je pripremljen za đavla i njegove anđele, ako se prije smrti ne priključi njoj (Crkvi).”

Draga čitateljice, dragi čitatelju, jeste li to znali? U katoličkom udžbeniku ova dogma je popraćena još s posebnom uputom da je za Crkvu ona nepogrješiva. No nitko od posljednjih papa nije javno progovorio o tome. Zašto se doista dosljedno prešućuju veliki dijelovi vlastitoga crkvenog nauka u propovijedima papa i ostalih institucionalnih crkvenih duž- nosnika?

http://www.rehabilitacija.de
https://david-udruga.hr/2016/11/04/dogme-nepromjenjiva-prisilna-vjera-vatikana /