Čovekova osamljenost

Svet je sve napučeniji, a ljudi su sve osamljeniji. Ne samo da čovek ne komunicira s Bogom, već sve manje komunicira i s ljudima. Čovjek je po naravi društveno biće. Da bi uspio dijalog mora biti spreman na darivanje, a ne samo primanje. Bog prilikom stvaranja namjerno čovjeku pridružuje ženu. Ona se daruje njemu, a on njoj. Zajedno su jedno, ostvareni cilj. Sami ne bi bili dovedeni do punine za kojom zapravo žude. A toj punini ne pristupa se iz bojazni. Strah usađen u čovjeka potječe od promašaja sa zmijom i jabukom. Strašna i nezahvalna oholost učinila je da se počine djela nedostojna čovjeka. Ne zaboravimo, čovjek je ovdje, u ovom vremenu i prostoru, da slavi Gospodina.
U tome mu može pripomoći uvelike onaj unutarnji Božji glas, tj. savest. Osećajući moralnu odgovornost za opravdanjem istine u mnoštvu apsurda današnjice čovjek sudjeluje u Božjoj zadaći. Još jedno «božansko odličje». No, opet treba biti djelatan. Previše je brbljavaca, a malo je žuljeva. Treba maknuti čovjeka iz eksperimenata, staviti ga na pravo mjesto, otvoriti se božanskom dijalogu i djelovati na izgradnji zajednice u kojoj živimo.