Rusija je bila na strani Hrvatske
Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc, prvi ruski veleposlanik u Hrvatskoj, živi aktivno umirovljeničke dane u svom moskovskom stanu, u četvrti gdje su smještene mnoge ambasade i zgrade zaslužnih dužnosnika. Radi zadnje korekcije svojih predavanja o Balkanu i ruskoj politici na jugoistoku Europe za polaznike diplomatske akademije.

- U tim predavanjima ima puno mog osobnog iskustva iz vremena kad sam bio veleposlanik u Hrvatskoj u burnim danima raspada Jugoslavije i rata - kaže Kerestedžijanc, pokazujući uredno složena i ukoričena predavanja. Pokazuje i nekoliko notesa u kojima je vodio svoj „zagrebački ratni dnevnik”.

Nakon čašice votke uz crni čaj, bivši ruski ambasador prisjetio se svog mandata, susreta s Tuđmanom, razgovora s tadašnjim američkim ambasadorom Peterom Galbrightom, odlascima u Knin i Vukovar, doduše često prekidajući razgovor upadicom: - Ovo još nije za objavu.

• Što biste iz današnje perspektive mogli reći o svom radu i boravku u Zagrebu?

- Drago mi je da sam bio u Hrvatskoj upravo u to vrijeme. Žao mi je zbog rata, žrtava i razaranja, ali za jednog ambasadora to je veliko i značajno iskustvo. Trebao sam se pokazati ne samo kao diplomstaki predstavnik svoje zemlje nego i kao čovjek. Mislim da sam uspio. Ali počeo bih od kraja jer sljedeća priča možda najbolje pokazuje moju djelatnost u Hrvatskoj.

Spremao sam se za povratak u Moskvu, a za razliku od drugih ambasadora, zemlja domaćin me nije nagradila. To je priličan osobni diplomatski poraz. No, doslovce nekoliko sati prije polijetanja pozvao me predsjednik Tuđman. Odlučio mi je dati orden. I njegove tadašnje riječi možda najbolje oslikavaju moj rad u Zagrebu. 'Njemačkom ambasadoru dao sam orden', rekao mi je Tuđman, 'jer je pošteno i savjesno radio u interesu i Hrvatske i Njemačke, a vama ga dajem jer ste pošteno i savjesno odradili posao koji nije htjela ni Hrvatska ni Rusija'.

Kad smo Tuđmana odlikovali ordenom Žukova, Srbi su svoje pobacali
To sam shvatio kao kompliment. I to je istina. Mojim poslom u Hrvatskoj mnogi su bili nezadovoljni. Hrvatska strana stalno je mislila da nešto rovarim, a mojim radom se bavila i Srbija, ali i prosrpska struja u našem parlamentu. Milošević je jako bio protiv mene, a nakon boravka jedne naše parlamentarne delegacije u Beogradu napisali su pismo ministru vanjskih poslova Kozirjevu tražeći moju smjenu.

• Zašto ste baš vi izabrani za prvog ruskog ambasadora u Hrvatskoj?

- Kad sam odlazio u Hrvatsku, ministar Kozirjev pozvao me kao čovjeka koji poznaje Jugoslaviju. Krajem 60-ih i početkom 70-ih radio sam u Beogradu i već tada shvatio razliku između Zagreba i Beograda. Mišljenje o toj razlici temeljio sam na njihovu različitom stavu prema sovjetskoj intervenciji u Čehoslovačkoj 1968. I jedni i drugi demonstrirali su protiv intervencije, ali osjećala se razlika u motivaciji. Naime, u Beogradu su se bojali ruske vojne intervencije na Jugoslaviju, a u Hrvatskoj su strahovali od vojnog miješanja u suverenitet i samostalni politički razvoj. Ta razlika me zaintrigirala.

Bio sam u Beogradu kad je palo Hrvatsko proljeće. Taj liberalno-demokratski pokret Tito je ugušio i zbog pritiska Moskve. Tadašnji Savez komunista Hrvatske u Moskvi su smatrali 'zapadnom agenturom', a znam da je Kardelj vikao: „Bolje i ruski tenkovi u Zagrebu, nego 'debčekovština'”. Znajući sve to, Kozirjevu sam rekao da se stvari u Jugoslaviji razvijaju predvidljivo i da ta federacija zbog svojih velikih proturječja ide svome kraju. No, ni ja, kao ni mnogi drugi, nisam mogao predvidjeti da će do kraja doći u tolikim potocima krvi.

Tri mjeseca sam čekao agreman iz Zagreba, već smo mislili da zbog mog 'beogradskog mandata' od toga neće biti ništa. No, tada se dogodio diplomatski presedan. U Moskvu je stigao Franjo Gregurić koji mi je na zajedničkoj večeri predao agreman! To je jedinstven slučaj, jer pozitivan odgovor se šalje predsjedniku i ministru vanjskih poslova, ne predaje se ambasadoru u ruke.

• Često ste se susretali s predsjednikom Tuđmanom, kakav dojam imate o tom čovjeku?

- To nije bio običan čovjek. Na njemu se vidjela njegova burna i proturječna biografija, a sve to činilo ga je istančanim i zahtjevnim političarom. Nije bio avanturist. Osobno sam se uvjerio da, iako krutog držanja, nije bio gluh na savjete. Imao je mnogo unutarnjih sumnji i dvojbi. Nije bio ortodoksan, iako nije bio fleksibilan. Kad je vjerovao da je u pravu, nije popuštao.

Želio je maksimalno iskoristiti i najmanje mogućnosti. Nazočio sam i vrlo grubim i napornim razgovorima, kakav je, primjerice, bio onaj s tadašnjim pomoćnikom ruskog ministra vanjskih poslova Čurkinom. On je vrlo žestoko reagirao na Tuđmanov tvrdi prigovor da Rusija u sukobu podržava Srbiju. Čurkin je uzvratio Tuđmanu da Srbi u Hrvatskoj nemaju status punopravnih građana, što je bilo i moje mišljenje. Tuđmanu je naveo konkretne slučajeve velikih problema koje su imali i Srbi lojalni Hrvatskoj.

Tuđmanova reakcija bila je neprikladna. Mogao je diplomatski odgovoriti, objasniti situaciju, ali on je povisio glas i počeo govoriti o Vukovaru. Bila je to prava bujica nezadovoljstva. Čurkin je pokušao objasniti da on sve to zna, ali da treba imati osjećaj za delikatnost situacije. No, Tuđman se nije dao. Razgovor je završio, a nijedna strana nije popustila.

• Kakvu je poziciju tada imala Rusija, u Hrvatskoj je mnogi i danas smatraju tadašnjim srpskim saveznikom?

- Ne, to nije bilo tako. Priznajem da su mnogi ruski političari, pogotovo zastupnici, bili prosrpski orijentirani, ali državna politika bila je uravnotežena. Polazila je od nepromjenjivosti granica, prava na neovisnost republika i zalagala se za mirno rješenje sukoba. Stalno sam u svojim izvješćima i razgovorima u Moskvi govorio da se s Hrvatima o svemu može raspravljati, ali se ne smije dovoditi u pitanje cjelovitost Hrvatske. Nikad, ni u najfantastičnijim spekulacijama, nisam dopuštao da bilo koji dio tzv. Krajine, bilo Knin, bilo Vukovar, ne budu sastavnim dijelom Hrvatske.

I u Moskvi su se složili sa mnom. No, osobno sam inzistirao i smatrao da je, uz neupitnost granica, pitanje statusa i položaja Srba u Hrvatskoj ključ za rješenje problema. Stalno smo govorili da je nužan kompromis, da treba tražiti dugoročne ili kratkoročne kompromise. Predlagao sam da Hrvatska prihvati i neka kratkoročno nepovoljna rješenja ako bi se ona dugoročno ili u konačnici pokazala dobrima za nju, ponajprije kao zalog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Na tome sam inzistirao upravo zato jer sam stalno upozoravao na nepovoljan položaj Hrvata i Albanaca u Jugoslaviji, pa nisam mogao pristati na nepošten odnos prema Srbima u Hrvatskoj.

Naš odnos prema Tuđmanu odlično oslikava jedna anegdota. U Moskvi su dugo razmišljali o tome kojim ordenom nagraditi Tuđmana. Pitali su me za savjet i na kraju sam predložio da to bude orden Žukova, velika vojna nagrada nazvana u čast najboljeg sovjetskog vojskovođe. Prije svega treba reći da je nakon toga naša ambasada u Beogradu bila 'zatrpana' sovjetskim ordenima i medaljama koje su njima odlikovani Srbi pobacali iz protesta. Na to smo bili spremni. Predavao sam predsjedniku Tuđmanu orden na Pantovčaku. Bili smo u velikoj dvorani. S jedne strane svi hrvatski najviši dužnosnici, a vojni ataše i ja sami u sredini dvorane. Čekali smo Tuđmana.

Bila je to jedna od onih neugodnih situacija tišine i iščekivanja, kao ponekad u liftu. Tada sam začuo nervozni glas Gojka Šuška, dovoljno glasan da ga čujem: 'Mi svi ovdje zbog njih dvojice'. To je pojačalo neugodnost, a nisam znao što ću pa sam se nasmijao i rekao: 'Nismo dvojica, s nama je i Žukov'. Tuđmanu sam predao orden zbog njegova sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, ali i zbog brojnih akcija hrvatskih partizana koji su spašavali zarobljene ruske oficire. Bio sam kratak. No, kada je Tuđman počeo govoriti, bio je u formi - raspričao se o Titu i partizanskom pokretu.

Napomenuo je, ne bez ponosa i iznenađujuće za mene, a pogotovo za dobar dio njegovih suradnika, da su se tijekom građanskog rata u Rusiji Hrvati borili na strani 'crvenih', a Srbi za cara! Tijekom govora gledao sam Šuška koji je stajao točno iza Tuđmanovih leđa. Malo je reći da je pucao od bijesa dok je Tuđman govorio. Cjelokupnim svojim ponašanjem, gestama, okretanjem očima davao je do znanja da mu sve to ide na živce.

• Često ste odlazili u Knin i Vukovar.

- Iz pozicije čvrstog stava o nepromjenjivosti granica uvijek sam u 'Krajinu', posebno u istočnu Slavoniju, odlazio ja. Nikad veleposlanik iz Beograda. Tamo sam inzistirao da dolazim u posjet dijelu teritorija za koji sam kao ruski ambasador zadužen u ime svoje zemlje. Štoviše, stalno sam govorio da sam 'veleposlanik'. To je bila poruka tamošnjim Srbima, ali i Hrvatskoj da nitko ne razmatra mogućnost promjene granica.

• No, razmatrali ste mogućnost autonomije za Srbe.

- Da, jer smo polazili od stava da je rješenje za mir u Hrvatskoj, kojoj priznajemo pravo na samostalnost, upravo rješenje srpskog pitanja. Relativno često sam bio u 'Krajini'. Vidio sam da je to sve prilično jadno. Sretao sam preplašene i zabrinute ljude koji nisu znali što ih čeka. Mi u diplomatskom zboru često smo razgovarali o mogućoj akciji i svi smo se slagali da 'Krajina' u tom srazu nema nikakve šanse. Nisam predviđao onakvu brzinu djelovanja, ali drugog ishoda jednostavno nije moglo biti. Primjećivao sam da se proporcionalno beznađu i bezizlaznosti stanja u 'Krajini' pojačavaju rigidnost, glupost i arogancija tamošnjeg vodstva. To je bilo zadivljujuće.