Diskusije : Trudnice i mamice

 Komentar
Concerta
mikisrki
20. mart 2013. u 11.56
Da li ima neko ko je koristio lek Concerta? Ako ima, molim da podeli iskustvo.
Naime, imam decaka od 7 godina, ima dijagnozu ADHD i prepisan mu je lek Concerta. Citala sam dosta o tome, o kontraindikacijama kojih je mnogo. Još uvek nisam sigurna da radim pravu stvar za svoje dete u slučaju da mu dam lek. Zato me interesuje ima li neko iskustva sa ovim lekom.
Hvala
elastigirl
(mrs. incredible)
20. mart 2013. u 12.25
Da li bas morate da pocinjete sa lekovima ili ste se raspitali o alternativama? Znam jednu porodicu sa ADHD decakom, oni su odbili terapiju lekovima, umesto toga idu kod psihologa.
mikisrki
20. mart 2013. u 12.47
Ne moramo da pocinjemo sa lekovima, mislim, niko nas ne primorava na to. Problem je u tome sto on pravi haos u skoli, ne može da sedi na jednom mestu, ne slusa ništa i nastavnica nema nacina da izadje na kraj s njim. Inače je strasno inteligentan, možda je čak i ispred njegove generacije po znanju. Nisam pokusala nikakve alternativne nacine i lekove, ne znam ni od čega da pocnem. Problem je i u tome sto on ima jako malo terapije, jednom sedmicno logoped i jednom sedmicno psiholog. Problem je u tome sto u ovom mestu gde smo mi i ne može dobiti vise.
Hvala puno na odgovoru!
puppy
(student)
20. mart 2013. u 13.43
ma kakvi crni lekovi...nemoj da trujes dete ...ti si sigurno na zapadu i kod njih svako dete koje malo pokaze vise energije i ne sjedi ko mumija na jednom mjestu ima ADHD...ja da sam na tvom mestu ne bi u opste davala lekove...pusti dete da bude dete...svako dete na svoj način je zivahnije ... rekla si da je jako inteligentan ...ja mislim da je njemu dosadno u skoli pa ga otuda i ne drzi mesto i uciteljica ga smara ...a znaš i sama da u zapadnim skolama ništa pametno ne uce deca ...samo presipaju iz supljeg u prazno.
ciba
(brrrrr)
20. mart 2013. u 14.23
moje pitanje je da li on ima problema u kuci ili samo u skoli?
ako je u kuci nije nemoguć onda je problem u skoli a ne u detetu. u usa im nabiju skolski dan od 9-(3,4), konstantne aktivnosti, suludi program i onda ih još proglase hiperaktivnim ako ne slusaju. naravno, u svemu tome uopste nema veze dal dete zna već samo da li je poslusno.

pogledaj privatne skole, nas je jedna spasla. plus bolje ih i paze, a uciteljice se ne zale svaki dan kao u public(boze moj malo su placene a tako je teško postici sve, kao da drugima cvetaju ruze). pazi samo ima onih koje su college prep tipa (sala) gde je ustvari još gore nego u public.

ono sto sam ja videla za concertu je da su neki vrlo srećni ali nekima napravi velike probleme. pogledaj vise na wrongplanet.net. ukucas concerta u search box.
Ilkka
20. mart 2013. u 14.49
ti si sigurno na zapadu i kod njih svako dete koje malo pokaze vise energije i ne sjedi ko mumija na jednom mjestu ima ADHD...ja da sam na tvom mestu ne bi u opste davala lekove...pusti dete da bude dete...svako dete na svoj način je zivahnije ... rekla si da je jako inteligentan ...ja mislim da je njemu dosadno u skoli pa ga otuda i ne drzi mesto i uciteljica ga smara ...a znaš i sama da u zapadnim skolama ništa pametno ne uce deca ...samo presipaju iz supljeg u prazno
----

svasta kako neki lupetaju!
kao prvo, ti sigurno nisi skoro bila u srbiji, jer tamo svako drugo dete koje je malo drugacije dijagonosticiraju sa ADHDom BEZ potrebnih testova..posle 1 minuta nasi psihijatri i psiholozi već sve znaju! doziveli smo lično!

što se tiče skole..ma jeste, ta uzasna zapadna skola. :=) a naše fantasticne skole..nemam reci. :=) kod se uci toliko pametnog..zato imamo najmanji broj visokoobrazovanih. :=) a tek što se rangiramo po znanju, nema šta. :=) puni smo praznih teorija koje ne možemo da primenimo u praksi..zato me molim te postedi hvalospeva o nasem skolovanju. :=)

i treće, izjave tipa: pusti dete nek bude dete..blablabla..su TOTALNO NEODGOVORNE! zbog tako „inteligentnih” (i molim te shvati ovo kao najveci sarkazam koji si ikad čula!) su gomili dece upropasteni zivoti.

za mamu koja je postavila pitanje, ako nisi sigurna (a zaboravi te samostalne dijagnoze sa interneta), da li postoji mogućnost da se posavetujes sa još nekim neurologom? odvedi dete u neku neurolosku kliniku za decu, oni imaju specijalizovane testove i saradjuju sa psiholozima, itd na utvrdjivanju problema. potrazi još neko mišljenje. ali obavezno kod neurologa.

zaboravi sve ove „dijagnoze” ovde i na drugim stranicama, savete tipa da se molis u crkvi, da pustis dete, itd..ako moras malo da ulozis da dodjes do drugog lekara (put, itd) ulozi sad dok je dete manje, jer će kasnije biti sve gore.
Ilkka
20. mart 2013. u 14.51
još nešto, za lek..ne čitaj ništa na netu, ti ne možeš da zakljucis apsolutno ništa, jer je sve individualno. posavetuj se sa lekarom!
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 15.00
Jao puppuy ne lupaj molim te. Pogotovo ako nemas pojma kako je uzasno ako dete zaista ima ADHD, ne samo za uciteljicu već i za to jadno dete. Koje je svesno (pogotovo ovako intelegentno) šta treba da radi, a nema kontrolu nad svojim potrebama. Kada prima milion informacija i stimulansa, a ne može da ih obradi i procesuje, i uz sve to, znaš ta mu se desava. Nije uciteljica duzna da se 100% fokusira na jedno dete i njegove potrebe i da time zapostavi 20ak + druge dece, isto tako ta ostala deca nisu Bogom dana da trpe ili da ne dobiju adekvatu nastavu zbog jednog deteta. S druge strane dete koje ima ADHD takođe nije ništa jadno krivo i ono je zasluzilo da dobije sve sto mu treba da bude uspesan i da funkcionise u svom okruzenju. Sad ako ta regularna skola nije dovolja da zadovolji njegve potrebe, treba da se ide dalje, do one on one aide, behav. specijalistu u ucionici i još milion nacina da se u istoj ucionici omogući ucenje i onima koji uce na tipican i onima koji uce na netipican način.
Eh sad, ovo je sad sve gore pod pretpostavkom da dete zaista ima ADHD. Draga postavljacice teme, dijagnozom se danas zaista gadjaju svi, kako umeju i znaju. nemirno dete može da bude iz milion razoga, a to ne mora da bude samo ADHD. Ako je dete nemirno i to ne utice na njegovo i na ucenje druge dece, onda se problemu prilazi s jedne strane. Ako njegove potrebe i porivi ometaju i njefa i drugu decu u nastavi onda postoji mnogo nacina da se to resi, a concerta nije jedini. Na sreću. Ja znam mnogo familija koje lekove koriste samo u toku skolske godine, a preko raspusta ne. Koliko je to pametno, zavisi od leka, a ja to nikako ne bih uradila bez doktora. Sigurno 70% moje dece uzima concertu i nemaju nikakvih side effect, ali ipak ne znam šta može da se desi u buducnosti zato ne tvrdim ništa 100%.
Moj sin ima istih problema. Mladji je 2 godine od celog razreda, jako je intelegentan, ali ne može da sedi mirno. Sam kaže da mu je to jako teško.
U dogovoru sa uciteljicom smo mu napravili plan gde sa celim razredom ucestvuje u nečemu sto oni zovu „brain break.” Oni tada plesu i skacu pevaju i divljaju (2x po 5 min), valjda istresu bubice. Njemu to nije dovoljno, i on ima još 2 motor break, kada može da izadje napolje, proseta, protrci, ode u salu iskace se,(naravno ne sam) takođe imamo i sensory diet, tj kesu stvarcica koje mu pomognu da tim problemom. Tu je stress ball, stress band, sensory book...i još mnogo sitnica. KAda uciteljica vidi da on postaje nervozan i ne može da sedi, kaže mu da ode do svoje kese i uzme šta hoće. Ima 2-3 min da to radi i onda se vrati. Međutim, ništa on ne može sam na svoju ruku i kad on hoće. Za sve postoje pravila, i pravila koja važe za ostalu decu važe i za njega.Samo sto on dobije pauzu dve extra dnevno (po par minuta) da problem ne bi postao gori i nemoguć za kontrolisat.
Ne znam da li si u USA i da li ti sin ima IEP ili 504, ako ne, s obzirom da ima oficijelnu dijagnozu, svakako možeš da zahtevas modifikovan nastavni plan za njega, koji će da se fokusira na ono sto on radi dobro a ne na ono sto on radi loše.
Ako ti trebaju detaljnije info, moj email je:
teogopa13 at gmail.com
malasara
20. mart 2013. u 15.01
Cao!
mikisrki, gde živite?U Evropi ili USA?
Javicu se u toku veceri, sa vise informacija o ovom leku. Moje iskustvo je iz Evrope. Razlog sto to pitam je jer je malo drugaciji pristup u vezi postavljanja same dijagnoze u Evr. i u USA, a samim tim o tome kada ( i na koji način) ukljuciti lekove, koji su samo jedan deo niza mera/lecenja.
Poz
mikisrki
20. mart 2013. u 15.04
Nismo u Usa, u Srbiji smo.
Inače dete je rođeno u Usa, sa dve godine dobio je dijagnozu autistic spectrum disorder. Vratili smo se u Srbiju oko njegove treće godine. Posle toga smo bili u vise navrata kod raznih dr.u Beogradu, na poslednjem pregledu pre par meseci dr. je rekla da nema ni jedan autisticni element i dobio je dijagnozu ADHD, sa preporukom da se pocne sa lekom. Ja još uvek nisam pocela da mu davam i bila sam rešena da istrajem u tome, ali konstanti problemi u skoli dovode do toga da pocinjem da razmišljam da mu dam. On je hiperaktivan i u kuci, nema mira ni sekunde, mora sve da bude po njegovom, ako nije, vriska i kukanje. Problem je izgleda u tome sto mu uciteljica nije autoritet i nema nikakvog uticaja na njega, stalno ga mora opominjati da uradi zadato, on je ne slusa, loše utice i na ostalu decu, tako da se i roditelji pocinju zaliti.
Hvala puno svima na odgovorima.
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 15.05
eh da i moja okolina je govorila ma pusti ga, pusti dete, samo je zivahan, nemiran, ma zivo i zdravo dete...dok ti isti nisu prisustvovali jednom od njegovih ispada. Meltdown, tantrums...kako hoćeš. Kako se sada drugacije prica i drugacije sve posmatra.
mikisrki
20. mart 2013. u 15.10
Teogopa hvala ti puno!
Ja znam da bi idealno rešenje za njega bilo da ima aistenta u skoli, ali to ovde nije moguće.
Vidim da je u Usa potpuno drugaciji pristup takvoj deci, mi razmišljamo o ponovnom vracanju u Usa, s obzirom da deca već imaju americko državljanstvo. Verovatno s tim nećemo rešiti njegove probleme, ali barem će imati razumevanje okoline.
Hvala puno svima!
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 15.11
joooooooj ma nije on bre nemiran i disrespectivan sto hoće, nego sto zaista ne može da se kontrolise. To je jednostavno gomila informacija i stimulansa na njihov mali mozak, a ovako pametni kako jesu, pokusavaju sve to da obrade, zapamte, iskoriste pa onda dodje do preopterecenja. Moj sin je isti takav, ali on sam kaže „I can't help it...” I čak i kad pokusa kaže da ne može. I znam da ne može.
Nama kod kuce pomaze cvrst zagrljaj. KAd se uznemiri onda sam dodje i trazi „squeeze hug”
Onda se zagrlimo jako, i on mene i ja njega, i onda se opusti.
Postoji mnogo metoda i trikova, ali potrebno je da ih dete nauci, i još vaznije da nauci da ih primenjuje. Da može da prepozna kad je na početku , da sam koristi neke od metoda.
On je još uvek mali, kao i moj sin. Mada moj sin već u dosta navrata zna sam da se kontrolise, ali ipak još često imamo situacije kada ništa ne koristi...
javi mi se na mail, pricacemo.
hana-banana
(.)
20. mart 2013. u 15.25
Teogopa ti je sve fino i detaljno objasnila, potpisujem.
cenim_ja
20. mart 2013. u 16.52
mikisrki?
kažeš pravi problem u skoli!!!
neko te je gore već upitao kako se ponasa van skole?
npr.
moj rođeni brat je bio vukovac,nikad cetvorku nije dobio,razne diplome,takmicenja ...a ja susta suprotnost...imali smo iste nastavnike i niko nije moga da veruje da smo braca.ja sam bio ADHD puta tri,ali nikada mi nije uspostavljena dijagnoza ni propisani lekovi???????????????????
e kako je to tad moglo ja ne znam...
hoću samo da ti kažem da pre nego i pocnes o razmišljanju o tabletama budes sigurna da tvoje dete zaista ima ADHD,a onda kreni dalje i razmišljaj o concerti...mada teodora napisa (koliko ja shvatih) da ona
to resava jednim zagrljajem...ja nisam neki medicinski strucnjak ali ,nisam ni neko ko je na „vi” sa logikom,tako da mogu da zakljucim da se radi o nekoj zae...anciji...(ne mislim da nas teodora zae...ava)nego onaj ko nam „uspostavlja” dijagnozu i prepisuje lek.

ciba
(brrrrr)
20. mart 2013. u 17.03
jeste li probali neki sport, onako skoro takmicarski, svaki dan po 2 sata?

ne razumem ako ga vi ne mozete sadrzati u kuci, šta će asistent da uradi.
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 17.17
eh sad ovde uvek bukvalisti. pa nisam ja napisala da ja to resavam jednim zagrljajem. vidis li da sam ti navela milion trikova i metoda koje koristimo u kombinaciji sa skolom. To nije jedna stvar to je kompleksan plan koji u vecini slučajeva pali, ali ne uvek. Zagrljaj nije običan zagrljaj, to je pritisak na odredjene tacke na telu koje pomazu da se oslobodi energija ili bes. Zavisi koja je situacija. I ja njega ne grlim kad god se nešto desi. (ma grlim ja njega non stop ovako) Nego kad vidim da će da krene u losem pravcu, ja njemu kažem dodji na jedan sqeeze hug. To je prilično jak zagrljaj i stisak, koji njemu pomaze da izbaci energiju i da se opusti. To i ne treba da radi svako, nego onaj ko zna i nauci. U suprotnom možeš da povredis dete. To je prilično efikasna metoda za decu sa sensory problemima, u nasem slučaju, ali ne pomaze kad je dete već u krizi već kao preventiva.
cenim_ja
20. mart 2013. u 17.46
teodora ne vidim razlog za međusobno vredjanje .možda se bas nismo razumeli ,ali ni to nije razlog da vredjamo jedni druge.ni ja vas ne razumem kad rekoste „...Sigurno 70% moje dece uzima concertu i nemaju nikakvih side effect”...pa ne rekoh ništa uvredljivo.
kada rekoh zagrljaj nisam ni ja mislo da zagrli dete i „zdravo”do sledećeg „napada” adha-a...nego sam hteo reći da postoje i drugi nacini za tretman(AKO JE POTREBAN) a ne samo „sarene pilule”.
naveo sam vas kao pozitivan primer ,ako sam vas sa tim uvredio duboko se izvinjav
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 19.24
ne vidim da sam rekla nešto uvredljivo. Ako je ovo bukvalista uvredljivo, onda se izvinjavam, ali ovde je često slučaj da se sve mora u tancine objasnit, inače stavri budu izvucene iz konteksta.
„70% moje dece...” Ja radim sa decom ometenom u razvoju, sa mentalnim i poremecajima u ponasanju. Na to sam mislila kad sam rekla 70% moje dece, jer većinom ovde skoro svi znaju šta ja radim- moja greška sto sam pretpostavila.
Što se „zagrljaja” tiče, bas zbog prirode posla, imam iskustva i znam šta radim, naravno da nije jedina metoda, kao ni pilule, prema kojima sam i sama sumnjcava i ne dajem ih svom detetu.
Barilli
(bez_izuvanja)
20. mart 2013. u 19.47
Nemojte na mail, ako je ikako moguće, ova tema nas mnoge zanima. Ja sam trenutno u procesu formiranja jedne korpe sa senzorskim igrackama za razred mog sina, sa svrhom da se koristi kad njemu I drugoj deci padne koncentracija. Teodora, možeš li da das primere igracaka koje su vama interesantne I korisne.

Mikisrki, ako nije prob. da napises ko je sinu dao dijagnozu adhd, ja sam svakog leta u bg u tom miljeu, pa me zanima da li ima još strucnjaka za koje ne znam
Teogopa
(HECTBAPHA)
20. mart 2013. u 21.02
Pa ja sam u uciteljici poslala ove koje sam navela, stress ball, stress band, a ona je dodala sensory books, one lopte sto svetle, pa one kao cupave što se razvlace. Imaju i onak compound, kao plastelin, što se ne lepo, možeš da ga valjdas po rukama, kako god hoćeš.
Ima na netu mnogo takvih stvari. Imaš i body sock, to je za decu kao vaske, kojima odgovara nas squeeze hug :))))
Međutim za to im treba neko da im pomogne, igracke mogu sami.
Mogu tu biti bilo koje igracke koje njima drže paznju i pomasu im da se opuste. Ipod s muzikom, mp3, bilo šta sto vole...
evo ti dobar sajt za te stvarcice.
http://www.nationalautismresources.com/fidget-toys.html
ciba
(brrrrr)
20. mart 2013. u 21.24
što se tiče asistenta u skoli, znam da ih ima i u srbiji. Znam da cerka moje drugarice ima asistenta u skoli ali da je do uradjeno tako što se njen teraput (privatno) zalozio preko skolskog psihologa itd.
Barilli
(bez_izuvanja)
20. mart 2013. u 21.41
Hvala teodora, narucila sam neke fidget toys sa amazona. Ne verujem da će uciteljica nešto dodati, ali nema veze, doniracu ja desetak igracaka da ima dovoljno za vise dece.

Nedavno sam gledala jedan dokumentarac koji me bas naterao na razmišljanje. Inače sam apsolutno protiv lekova koji modifikuju ponasanje kod dece. Međutim, gledajuci ovaj film, moram da kazim da su mi se oci prilično otvorile.
Autor je inače poznati BBC novinar, Louis Theroux. Ako imate vremena pogledajte i druge njegove dokumentarce, ima izuzetan pristup temi. Infiltrira se u grupu ili situaciju o kojoj snima film, ali se trudi da ostane po strani, da ne opterecuje svojim stavom, samo postavlja pitanja.

Glavni slučaj u filmu, decak koji ima sijaset dijagnoza, je toliko prepametan a toliko puno problema ima da me uhvatila jeza. Ipak, čak i autor filma, iako je poceo sa pretpostavkom da Amerikanci daju previse lekova svojoj deci, dolazi da zakljucka da je to nekad neophodno
http://m.youtube.com/#/watch?v=G8k0iw1Kon4&desktop_uri=%2Fwatch%3Fv%3DG8k0iw1Kon4
Barilli
(bez_izuvanja)
20. mart 2013. u 21.45
Podseti me ciba za asistenta. Poznajem devojku (sad je u Americi), koja je asistirala kao student defektologije jednoj devojcici sa pp, da se lakse integrise u regularnom odeljenju (u Srbiji). Mislim da je to dobra ideja, super praksa za studentkinju, a jako korisno za dete i za roditelje,da znaju da im neko o detetu u skoli vodi racuna.

Republica
(®)
21. mart 2013. u 04.41
Ja ti jedino mogu preporuciti ovu privatnu Osnovnu Shkolu:

http://www.skoladis.edu.rs/default.htm
Prijateljica je upisala svog sina u istu sa problemom ADHD. Naravno tokom shkolovanja i bez lekova mali se potpuno utopio i nakon 9 godine starosti, nije bilo znakava nikakvog ADHD.

Koliko se secam shkolarina je oko 400 eura mesecno. Ima fora na mesecne rate i da se plati sve od jednom i onda umanje iznos.
Ali je uracunato sve. shkolski pribor,ishrana, prevoz( to mozhda raspitaj se ali imaju i tu opciju prevoz dece od vrata do vrata),razna putovanja.

Male su im grupe u klasi.Oko 10 ucenika.:0)
Teogopa
(HECTBAPHA)
21. mart 2013. u 09.18
Upravo tako Barilli. U nekim slučajevima kada su simptomi dijagnoze blazi, situacija se može poboljsati ili kontrolisati i bez lekova, nekim drugim ne tradicionalnim metodama i pristupima. Ipak postoje slučajeve kada su lekovi zaista neophodni, i ne toliko da bi se olaksao zivot onome ko živi i radi sa detetom, nego i samom detetu. mene je sokirala price devojcice koja je veoma nisko na spektru autisma. Znaci ne prica, nije u stanju ništa da uradi za sebe, veoma veliki zastoj u razvoju. Prtpostavka je da živi kao biljka, ništa ne razume, ništa ne zna. Tek kada su joj obezbedili način komuniciranja preko neke aplikacije na Ipadu čini mi se, shvatili su koliko je u stvari intelegenta, i iako telo izgleda zaostalo, i nesposobno da funkcionise na tipican način, njen um s vremena na vreme pokaze koliko je bistra i kroz kolike teskoce prolazi što ne može da izrazi ono sto oseca...Mogu samo da zamislim koja agonija.
Dobro u tom slučaju lekovi ne pomazu, ali u nekim drugim slučajevima, kada pomazu deci da se koncentrisu, smire i organizuju misli, pokrete, najvecu korist od leka onda ima samo dete.
A da sam se nagledala predoziranja dece-uzas. Poznavala sam decaka od 11 god kojem je doktor propisao 800mg seroquel. Tek da na pomenem, da 500mg može uspavati konja...Majka u neznanju dala detetu jednom, samo jednoom i efekat je bio uzasan. Sva sreća da smo se nasli s njima sledeći dan, moj sef koji je inače terapetu je odmah rekao da prestane i da mu više ne daje. da ni ne pomislim šta je sve moglo da se desi. Dete je danima imalo tikove i nije moglo da slozi recenicu kako treba, a pre toga je prilično dobro govorio...Ma uzas.
mikisrki
21. mart 2013. u 09.54
Barilli,
mi smo isli kod dr. Milice Pejovic Milovancevic koja radi u Institutu za mentalno zdravlje u Palmoticevoj. Ona je dala dijagnozu.
Hvala puno svima na komentarima!
Barilli
(bez_izuvanja)
21. mart 2013. u 13.27
Nisam čula za doktorku, ja idem privatno na terapiju u Bg. Pominjes da ima jednom nedeljno logopeda. U Bg postoji zavod za eksp. Fonetiku i patologiju govora, u jovanovoj 35, gde je moj sin isao na svakodnevne terapije kod logopeda. Takođe, postoji i priv. ordinacija Dr. Selakovic gde rade psiholozi, defektolozi, logopedi, a sama dr. Selakovic je deciji neuropsihijatar.
Što se tiče zavoda, placalo se privatno, ali oni koji imaju zdravstv. knjizicu su mogli nešto da naplate preko socijalnog. U ovoj drugoj ordinacij se placa, ne znam da li može nešto preko socijalnog. Raspitaj se, logoped jednom nedeljno u domu zdravlja nije dovoljno. Cesto logoped i defektolog mogu da saradjuju, pa se radi u malim grupama, rade na senzorskoj integraciji i reedukaciji psihomotorike, kroz igru i druzenje sa vrsnjacima.

Zurim sad ali ako imaš neka pitanja, ja ću kasnije navratiti
malasara
21. mart 2013. u 17.34
Dakle vi ste u Sr:) Moram da priznam da ne znam puno o tome kakva je praksa u Srbiji.
Ali imam iskustva sa ovim lekom i praksom u Norveskoj, Skandinaviji.
Mislim da je možda USA dosta liberalnija kada je u pitanju koriscenje lekova u decjoj psihijatrijiu odnosu na Evr., koja je daleko restriktivnija. Gledala sam pre nekoliko meseci dokumentarac BBC, koji je gore pomenut, i zaista ima poentu.

Ja sam protiv beskriticnog koriscenja lekova, bilo koje vrste, a naročito kod dece. Takođe smatram da roditelji dobro prevažu pre nego što se uopste odlice na lekove, koji su samo jedan deo paketa mera koje su neophodne da bi dan deteta sa AD/HD-om, kao i njegove porodice funkcionisao.

Što se tiče centralnih stimulanata, kakav je Concerta i Ritalin, postoji jako dugo iskustvo. Ritalin se koristi od 60-ih godina.
Deluju simptomatski, tj. deluju na simptome kao sto su hiperaktivnost, slaba koncentracija i impulsivnost.
Concerta je depot preparat tj. deluje 12h. Izbor je br. 1 kod dece kojima je potrebna medikam.terapija .Kod odraslih se korisi Ritalin koji ima istu aktivnu substancu tj.Methylphenidat, ali deluje 3,5-4h.

75% dece sa AD/HD imaju efekat centralnih stimulanata. Praksa je da se testira efekat kod deteta nekih 4nedelja, pre nego što se zakljuci da li dete ima dovoljno dobar efekat (u odnosu na nezeljene efekte) da bi nastavilo sa lecenjem. U početku se može dati jednokratna doza Ritalina, da se tesira efekat, alergijske reakcije. Da bi se izbegli nezeljeni efekti postepeno se povecava doza.
Roditelji i ucitelji ispunjavaju seme za posmatranje ponasanja (koje mere promenu 10 najcescih simptoma AD/HD)iz nedelje u nedelju. Testiranje leka se zavrsava sastankom gde se opsumiraju iskustva iz skole i kuce. Ako dete ima dobar efekat leka u skoli i kuci, nastavlja sa lecenjem; u slučaju da efekat nije dovoljno dobar- menja se doza ili lek. Vrsi se procena u odnosu na nezeljene efekte.
Ako gde dete dobro reaguje na lek, slede kontrole gde se prati rast i razvoj, visina/tezina, krvni pritisak, puls , efekat i pojava nusefekata. Prva kontrola je obično 2meseca od poectka lecenja, sledeća nakon 4meseca, kasnije svakih 6mes.
Dozira se u odnosu na tezinu , kod vaseg prvaka je najverovatnije 27mg.
Pre početka lecenja se radi EKG, event. krvna slika.

Verovatno te nezeljeni efekti najviše zanimaju, pa mogu malo o tome:)
U najvecem broju slučajeva deca dobro podnose lek, međutim kod nekih mogu da se pojave kratkotrajni nezeljeni efekti, najcesce smanjen apetit (kod 30%) prva 2-3mes; insomnija, kratkotrajne promene raspoloženja, anksioznost (kratkotrajna, kod povecanja doze; ili kod dece koja već imaju anksioznost), znaci depresije, bezvoljnost (znak da se proba sa nizom dozom; specijalno se prati, za šta se roditelji informisu i dobar je razlog da se prekine sa terapijom ili promeni lek. Da naglasim da se to desava izuzetno retko, ali je bitno biti informisan.
Puls i pritisak mogu da budu neznatno povecani, što ne dovodi do nekih posledica kod zdravog srca (zato se radi ekg pre početka, kao i procena rizika od kardiovaskularnih bolesti, mislim na porodicnu istoriju bolesti).
Tikovi se povecavaju kod neke dece, a kod druge se smanje.
Pre se smatralo na uticu na rast, ali vise studija je negiralo te sumnje u korist možda smanjenog rasta za 1-1,5cm u odnosu na ocekvanu visinu.

To bi bilo to u „kratkim crtama”:)

Ako te još nešto zanima, slobodno pitaj.

poz
curice
(trazim informacije)
21. mart 2013. u 19.25
ja bih zeljela da napomenem nešto o cemu ljekari i psiholozi obično ne govore roditeljima na samom početku uvodjenja lijeka, i bas mi je drago da se malasara dotakla te teme.
kada se roditeljima predlaze lijek obično se polazi od pretpostavke i stava da će on sigurno da pomogne djetetu, a zanemaruju se kontraindikacije i vrijeme potrebno za njegovo djelovanje.
uvodjenje bilo kojeg lijeka nije brz i jednostavan proces, naročito kada je u pitanju lijek sa direktnim dejstvom na nervni sistem.
ja nemam iskustva sa psihijatrijskim lijekovima, ali imam sa neuroloskim, jer moja kcerka ima epilepsiju i promijenila je jako mnogo lijekova dok joj se nije nasla odgovarajuca terapija.
svako uvodjenje lijeka je jako spor proces, traje minimum nekoliko nedelja tokom kojih se doza povecava i dijete na to uglavnom reaguje (neko više neko manje, sa drugacijim simptomima, ali reakcije su izvjesne).
ukoliko se nakon par nedelja zakljuci da terapija djetetu ne odgovara onda je proces ukidanja lijeka obrnut uvodjenju (ne ukida se odjednom i naglo, nego se postepeno smanjuje doza tokom par nedelja).
dakle, da bi se samo probalo i zakljucilo da „ne radi” potrosi se dva-tri mjeseca, a djetetov svakodnevni ritam se prilično poremeti.
ja nisam imala izbora, jer moja kcerka ima silovite napade, opasne po zivot i bilo je pitanje zivota i smrti da joj se nadje odgovarajuca terapija, ali je svako to uvodjenje i izvodjenje lijeka bilo „kao bos po trnju” za cijelu familiju.
da su njeni problemi bili blazi ja je ne bih izlagala tome.

ovo ti kažem jer mi se čini da ti nisi iscrpila još ništa od mogućnosti koje postoje, pa mislim da je rano da se odmah odlucujes za lijek. ima mnogo opcija koje treba isprobati, pa ako vidis da ništa ne pomaze onda se odluciti se za medikamente.
od njih ne treba bjezati, ali ne treba da budu prvi izbor.
to je neko moje iskustvo.
curice
(trazim informacije)
21. mart 2013. u 19.59
kada smo se mi doselili u usa moja kcerka je imala 6 godina.
ona nije bila nemirna, ona je bila potpuno divlja.
nju armija ljudi nije mogla savladati kada posandrca :))
sad se smijem na ovu temu, jer je sve iza nas, ali nije bilo za poželjeti ni da se vidi kako izgleda, a kamoli biti dio toga.

grebala se, vristala, cupala kosu i dobijala neku nevjerovatnu fizicku snagu da je odrastao muskarac jedva uspijevao savladati.
bila je idealan kandidat za najteze psihijatrijske lijekove.
po dolasku je psiholog odmah to i predlagao, ali je neurolog bio protiv toga i savjetovao ih/nas da se najprije iscrpe svi terapijski/edukativni metodi prije nego se odluci na medikamente.

skola je napravila bihejvioralni plan za nju, ali to nije puno pomagalo u prvih par mjeseci. nastava nije mogla da se odvija od nje, uopste. bar 3-4 puta u danu imala je 'eksplozije', zbog kojih je sve stajalo.
poslije su angazovali profesora sa fakulteta, koji je strucnjak za ponasanje. on je 7 dana sjedio u skoli i samo je posmatrao, po tome je napravio plan rada sa njom i dve nedelje trenirao uciteljicu i ostalo osoblje koje je bilo zaduzeno da radi sa njom.

I onda se dogodilo cudo :) Dan po dan je bivao sve laksi, mic po mic smo savladavali male ciljeve koje smo postavljali, a njeni ispadi se smanjivali dok nisu gotovo potpuno iscezli.
Taj covjek je za mene bio madjionicar :)))

Ako je za nju postojao način da se smiri i skoncentrise bez lijekova, da pocne da slusa i da se kontrolise, onda mislim da i tvom djecaku treba dati sansu da prvo isproba sve, prije nego se odlucite na lijekove.
U Srbiji ima mnogo mogućnosti, obzirom da on nije sa ozbiljnim posebnim potrebama. Trazi sportove koji mu leze, instrument neki ako mu se svidja, jer će mu on pomoći u samodisciplini i koncentraciji. Angazuj mu sama asistenta u skoli, u onom dijelu za koji mislis da mu je najpotrebniji. uciteljica će saradjivati, jer je i njen interes da on to što prije savlada. ni ovdje u usa nećeš puno toga dobiti, sve ćeš morati sama da ganjas i trazis. a ovdje su još rigorozniji kad je u pitanju disciplina u razredu.
good luck
mikisrki
22. mart 2013. u 03.35
Hvala puno malasara i curice.
Pocetna preporucena doza leka kod mog sina je 18mg. S tim da je doktorica napomenula da bi mu trebalo pojacati dozu ako ne bude dovoljno. Ja sam dosta citala na internetu o leku, ali iskustva iz prve ruke mnogo vise znace. Ono sto je mene zapanjilo kod leka je čitava dva lista kontraindikacija, zbog toga se još uvek ne usudjujem da mu dam.
Ja znam da Beograd nudi mnogo mogućnosti za takvu decu, ali mi smo u malom mestu u unutrasnjosti Srbije, gde bas i nema mnogo izbora za takvu decu. Čak sam razgovarala sa uciteljicom i pedagogom u skoli i ne postoji opcija asistenta, čak ni da ga ja finansiram.
Malasara bili smo pre 3 godine u Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora u Jovanovoj, pola godine smo isli na logopedske tretmane, s kojim sam ja bila prezadovoljna. Inače, dr. Selakovic nije mi se nešto preterano svidela, čak smo i na njen nagovor radili analizu krvi, testove na kandidu i tome slično, sto iz ovog sada ugla smatram besmislenim. Moje dete, po njenoj preporuci, je pilo velike doze nystatina za kandidu, koju nije ni imalo. Čak smo mu (takođe po njenoj preporuci) narucili naeke vitamine iz Amerike, od kojih je on bio nenormalno aktivan. To je moje iskustvo s njom, što ne znači da drugima nije pomogla.
Hvala
mikisrki
22. mart 2013. u 03.37
Malasara, ja se izvinjavam, tebe sam greškom spomenula, moj komentar vezano za dr. Selakovic je bio upucen Barilli
Oli1
22. mart 2013. u 06.35
Nemam iskustva na ovu temu, verujem da je teško prolaziti kroz sve to, detetu najteze. Htela sam samo da prokomentarisem skolu.
Kako u toj skoli ne postoji varijanta asistenta čak iako ti platis?

Ako postoji za skolu u Beogradu onda to treba da vredi za sve skole u Srbiji koje pripadaju jednom obrazovnom sistemu. Ja bih konsultovala mimistarstvo prosvete i tamo „ispravljala krive Drine”. Iz iskustva curice, njima je pomoglo, vredi pokusati pre nego krenete sa lekovima.
tamara
22. mart 2013. u 07.19
sa mojim sinom ide jedno dete u razred,ima isti problem.on ne koristi tablete ali mnogo rade sa njim.ima jedan ucitelj koji je tu za sve ali sva paznja usmerena na tog decaka.bilo je dana kad je haos pravio,jedno vreme ceo razred smetao u radu drugi period tukao decu.nedavno prica njegova mamma da je poceo na fudbal,karate i još nešto i od tad se smirio.sin mi kaže da je sad skroz ok,čak uopste ne prica na casu dok ostali još nisu naucili da cute.
meni je zanimljivo da to dete voli jako da se mazi,sedne kod devojcica i one ga ceskaju po glavi:-)dobar je,prihvatili su ga deca a i zaobilazili u lošim danima.moj sin kaže-„ako je ljut on gurne decu bez razloga,ako mu vrate haos ispadne ako ga ostave na miru on dodje posle i izvine se”.neki roditelji su hteli uzeti potpise da se premesti u drugu skolu ali vecina je ipak htela da mu da sansu i pricali sa decom kako da se postave na njegove loše dane i eto,uspeo je.
Barilli
(bez_izuvanja)
22. mart 2013. u 10.29
Mikisrki, i ja sam stekla sličan utisak o dr. Sel. Jesu gnjavili sa tim celijacnim panelom i ostalim netolerancijama na hranu, ja to nisam ni radila. Međutim, ona je sacnula mog sina sa 2 god i procenila da nema autizma, možda blagi adhd. Sada, u toj novoj ordinaciji, nismo ni isli kod nje, nego direktno kod defektologa na vezbe senzorske integracije i psihomotorne reedukacije.

To sto ste u manjem mestu, priznajem, nije bas zgodno što se tiče tretmana i terapija. Ako se vracate u US, gldajte da idete u državu koja ima dobar skolski sistem i dovoljno novca. Nemojte slučajno u Kaliforniju, haha. Salim se malo, ali pricala mi je mama koja je živela u New Jersey-ju, da su joj sina dijagnostikovali sa 2 god, da je dobio sve moguće usluge, servise, terapije, IEP, a posle su se preselili u Kaliforniju, i dobili su prakticno sipak. Mali sad ide u priv skolu koju placaju ko sv. Petra kajganu, nadaju se da će dobiti neke pare od school districta da delimicno pokriju skolarinu.
curice
(trazim informacije)
22. mart 2013. u 12.13
New Jersey je pukao nakon oluje Sandy :). Kresu davanja gdje god mogu.
Ako se budete odlucili za selidbu onda gledaj kolika su budzetska izdvajanja za osobe sa invaliditetom u okviru cjelokupnog raspoloživog budzeta. U državi, opstini, distriktu.
to se mijenja, pogotovo sa ovom krizom. desava se da se struktura distrikta promijeni „preko noći��.
javi se ovdje ako do toga dodje, možda ti budemo mogli pripomoci.

za asistenta u skoli ja ne bih isla od ministarstva i zalila se, jer to je dug proces, nerijetko bez ikakvog rezultata, nego bih isla obrnuto, od najnizeg nivoa-uciteljice, psihologa u skoli, direktora skole.
ja bih lično igrala na dva fronta- nasla bih asistenta i dozvo
lila neko vrijeme da radi s njim kuci, da se upoznaju i zblize. istovremeno bih pratila koji su „kriticni momenti” kod tvog sina (da li je to neko doba dana kad mu opada koncentracija i postaje aktivan, da li je neki predmet, neka aktivnost, prije jela/poslije jela, da li mu je odmor previse stimulativan...).
onda bih molila uciteljicu/direktora da dozvole asistentu da prisusuje taj dio, poslije bih povecavala.
Moje iskustvo, i ovdje u usa, a
curice
(trazim informacije)
22. mart 2013. u 12.26
Izvinjavam se, pokvarila mi se tastatura, pa jedva nabadam :))
Moje iskustvo i ovdje u usa, a pogotovo u srbiji, jeste da „zlatna riječ i gvozdena vrata otvara” i da puno toga zavisi od umijeca komuniciranja roditelja sa onim ko radi sa djetetom. objasni uciteljici i direktoru svoje ideje i pokusaj i njih da ukljucis u nalazenje najboljeg rjesenja.

barili, moje su, od tih senzornih pomagala koristile weighted vest(teska jaknica koja „imitira” zagrljaj koji pominje teodora) i weighted blanket. To mi je bilo omiljeno i stvarno je pomagalo da se smire i opuste. Obozavala sam to.
Druga cerka je povremeno, ali ne dugo, koristila te „utege” za ruke, jer nije mogla kontrolisati mahanje rukama kad bi bila srećna :)
Najviše je to radila za stolom, dok uci, pa kad joj ide od ruke i kad zna, onda mlati rukama od sreće :))
sa „utezima” nije to radila.

Ima ih za hand, wrist, arm
evo neki link sa sličnim stvarima
http://www.especialneeds.com/weighted-vest.htmlo
curice
(trazim informacije)
22. mart 2013. u 12.31
Republica
(®)
22. mart 2013. u 13.17
Sad sa videla da zapravo nisi u Bgd-u.
Tako da opcija predloga za shkolu otpada.

Ja ne bih zanemarila uticaj candide. Dosta smo ranije pisali o njoj ovde.uzasna beshtija po meni.uzrok mnogih nashih problema savremenog coveka.Usudjujem se da kazhem i raka.

Ima jako jednostavan test da vidish da li tvoje dete ima candidu ili ne.Prati upustva koje sam postirala i na istoj stranici imash način prirodnog lecenja. Nystatin i ostali lekovi protiv iste ne deluju vishe.Ona se čak i hrani istim.

http://www.alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/candida-test

Ja bih kao shto je moja drugarica uradila uzela i nekog kucnog ljubimca na vashem mestu. Psa.I to posebno Labradora.Njihov odnos sa decom je fenomenalan. Ja kad sam gledala reakcije deteta te moje drugarice i tog psa , to je bilo za ne poverovati.samo ga je on mogao smiriti u tim nekim napadima besa.

:0)
mikisrki
22. mart 2013. u 14.24
Hvala puno svima na korisnim savetima, posebno tebi curice.
Ako se budemo selili u Usa, to će verovatno biti Chicago. Raspitacu se o tome sto si spomenula curice, o budzetskim izdavanjima za osobe sa invaliditetom.
Sledeće nedelje imamo zakazan sastanak sa psihologom u skoli, pa ću videti kakve su sanse za aistenta.
Još jednom, hvala puno svima!
mikisrki
22. mart 2013. u 14.34
Republica, hvala na linku, sigurno ću probati test.
Njemu nisu nasli candidu u organizmu, ali to je bilo pre 3 godine.
Citala sam dosta o tome da kucni ljubimci pomazu ovakvoj deci, tako da i mi razmišljamo da kupimo, a i on ima veliku zelju za psom. Samo sto je to velika obaveza, a ja imam i previse obaveza oko njega, a još imam jedno dete, ali ako bi njemu to prijalo, spremni smo na sve.
ciba
(brrrrr)
22. mart 2013. u 15.46
u usa je mnogo strozije u skoli tako da ne znam da li bi selidba nazad bila dobar izbor. ja sam odusevljena kako je curici uspelo da nadje dobrog terapeuta. zvuci kao magija :). možda east coast ima boljih strucnjaka, ja sa cikagom nisam imala sreće.

curice, imam pitanje: zašto je bilo neophodno smirivati mlataranje rukama kad je srećna? takođe jel weighted jacket pomaze koncentraciji ili ih samo smiruje. mi imamo weighted blanket ali nisam sigurna da nešto pomaze (pre nije ni hteo da ga koristi, sad mu je onako usput).

Teogopa
(HECTBAPHA)
22. mart 2013. u 18.28
Jedna jako tuzna cinjenica je da je u USA lakse dobiti pristup svim uslugama ove vrste ako imaš medicaid. S privatnim osiguranjem to je prava nocna mora. Ja zaista ne znam kako je u Srbiji i koje sve vrste pogodnosi i usluga postoje, ali u USA ih zaista ima mnogo, a doći do njih je jako komplikovano. naravno da je komplikovano i teško, jer u suprotnom svako bi ih lako dobijao i možda bi isle gde bas i ne trebaju sto bi brzo i lako iscrpilo fond za one kojima su stvarno potrebni. U USA skolama je lako biti izbacen, skoro pa zbog obične gluposti, ali ako imaš IEP, to je ravno nemogućem. Zalosno je sto skole nisu volje da roditelje informisu o njihovim pravima i pravima deteta, tako da biih ja savetovala svakom ko se nosi sa ovakvim problemima, da se dobro raspita u agencijama koje se bave pravima deteta, šta im sve sleduje zakonom, i kada se pozovu na zakon, niko ne sme tu pomoć da im ospori. međutim jako malo roditelja ovo zna, i dok se ne umesaju agencije za parent i child advocacy, slabo se šta postigne, Evo ima izuzetaka, kao curica koja se borila ko lav dok se nije izborila.
Tako da sa sigurnoscu tvrdim da u USA deca sa poremecajima u ponasanju i mentalnim poremecajima imaju pristup daleko vecem broju usluga i mogućnosti, samo sto je zaista komplikovan i dug proces doći do njih. jednom kad dete ima individualizovan plan (IEP) onda skole ne smeju i ne mogu biti stroge, tj da im se okace na grbacu za svaku sitnicu. Po zakonu su duzne da rade sve sto mogu, pa i da dube na glavi ali detetu treba pruziti sve.
Ipak, još jedna zalosna cinjenica je da je na roditelju da vodi racuna da se nastavni plan zaista odvija po IEP-u inače će i tu da eskiviraju obaveze ako vide da mogu. Bitno je imati case managera, suupport coordinatora koji će da vodi racuna da sve ono sto detetu pripada i bude mu dostupno,i da dobije, da se teret skine sa roditelja (eh ovo je ustvari tačno ono sto ja radim).
mikisrki
22. mart 2013. u 18.42
Teogopa,
i ja se najviše plasim toga, da mi dete neće dobiti adekvatnu pomoć u skoli i uopste,(mislim kada se preselimo u Usa) s obzirom da za sada nemamo nikakvo osiguranje, muž mi je self-employed, a ja za početak ne bih radila nigde. Jedina sansa je da apliciramo za medicaid, ali nisam sigurna da ćemo ispuniti uslove za to. Ne znam šta raditi i odakle krenuti.
Teogopa, ja ću biti slobodna i javicu ti se na mail kada dodjemo u Usa, sto će verovatno biti na leto, da me posavetujes šta mi je ciniti. Hvala puno na savetima!
curice
(trazim informacije)
22. mart 2013. u 20.31
Ciba,
ona bi pocela mlatiti rukama, od uzbudjenja, ali nije mogla prestati sama. tražila sam po internetu nešto slično da ti pokazem kako je to izgledalo, ali nisam uspjela naći ništa.
Ona bi najprije mlatila rukama 10-15 sekundi (izgledalo je kao da diriguje), sto i nije bilo strasno, ali bi se onda pocela klatiti cijelim tijelom i prinijela bi prste u visini ociju i onda ih savijala i pravila pokrete prstima i to bi moglo da traje i traje.
Bas sam sad ovo dobro opisala, sve ti je jasno, jel da :))) al stvarno ne znam kako to da ti predstavim. Bilo je jako ruzno za vidjeti, teško za zaustaviti, a ona je postajala uznemirena.

Uglavnom, te „narukvice” koje su joj stavljali na ruke bile su malo teze i dostizale do pola prstiju otprilike, odozdo, sa strane dlana (ajme opisa:))), pa nije mogla dugo da mlati, jer bi je zaboljele ruke, a prsti bi joj isto bili fiksirani.

Cilj je bio da skrate taj repetitivni proces i da je nauce da prestane s tim kad joj se kaže i da se vrati na zadatak (ili šta već da je radila prije toga). Rezultat koji sada imamo jeste da se ona i dalje tako raduje, ali to traje 5-6 sekundi, ne izgleda ruzno i nakon toga ako joj kažemo bilo kakvu pohvalu - bravo, great job, hi-five, ona prestane sama.

Vesta i cebe su vise bili za smirivanje i opustanje, ne bih rekla da je imalo veze sa koncentracijom (osim što se i ona poveca nakon što se dijete smiri i opusti).
Ta vesta je bila jedna od prvih rijeci koje je moja kcerka naucila (ova „divlja”, sto je pravila ispade), toliko je njoj to prijalo da je sama tražila :))
curice
(trazim informacije)
22. mart 2013. u 20.55
mikisrki,
nemoj se uopste nadati medicaid-u, bar ne u skorije vrijeme dok se ekonomija ne popravi. u nasem distriku su prestali davati medicaid 2008 godine, a i ukinuli ga velikom broju ljudi koji su ga imali, i tek 2012 su moje cure bile prve koje su ga dobile.
Meni je odnijelo pune 3 godine od aplikacije, a imam dvoje djece sa pp i obe su u velikom zaostatku, sa velikim problemima i sa komplikovanom epilepsijom povrh svega.
ako tvoj djecak nema vidljivih smetnji u razvoju, ukoliko ne kaska za vrsnjacima u skoli, ukoliko nema ozbiljne zdravstvene probleme teško da ćeš dobiti ikakvu pomoć od države, već ćeš sve morati sama da placas.
ja dijelim cibino mišljenje da ti preselenje takođe može stvoriti glavobolje, jer je ovdje sve puno drugacije i rigoroznije kada je u pitanju ponasanje u razredu, pa se može zavrsiti da dijete prolazi kroz mnogo vise stresa nego trenutno sto ima.
ja razumijem da je tebi već puna glava nerazumjevanja u sredini u kojoj živis, ali i ova strana ima svoje nedostatke.
kada dijete ima ozbiljne poteskoce onda je ovdje neuporedivo bolje nego u srbiji, ali kada je u pitanju dijete koje nema razvojne probleme, nego je samo drugacije, onda ovdje može da bude puno, puno teze.

Ne želim da budem pesimista, jer to nisam po prirodi. I sama sam sa djecom ni iz čega dobila nemoguće, i uvijek vjerujem u najbolji mogući ishod, samo hoću da ti kažem da budes spremna i ovdje na veliku borbu, mnogo veću nego sto sada imaš u srbiji.
kad dodjes pripremljena i kad znaš šta da ocekujes od ovog sistema, drugacije je.
Barilli
(bez_izuvanja)
22. mart 2013. u 21.18
kada dijete ima ozbiljne poteskoce onda je ovdje neuporedivo bolje nego u srbiji, ali kada je u pitanju dijete koje nema razvojne probleme, nego je samo drugacije, onda ovdje može da bude puno, puno teze.
------------------------------------------------------------------------------
Samo da potpisem curice ovde jedno milion puta
ciba
(brrrrr)
23. mart 2013. u 08.23
curice, hvala na objašnjenju. super je prica da joj je prva reč bila vest :). inače, pitala sam zato što je i kod nas bio taj flapping kad je bio srećan. sad se to izgubilo a umesto toga skace.

mikisrki, verovatno i sama znaš (ili ćeš videti kad dodjete), cikago ima velikih budzetskih problema i zatvaraju se mnoge skole, tako da će biti vrlo teško dobiti servise. možda suburbs bolje stoje.
tinicakatarinica
24. mart 2013. u 09.21
Samo joj mogu reci ako si self-employed a vidim da ti je muž a ti nećeš raditi imaš velike sanse da dobijes državno osiguranje i još pratece stavri koje se dobijaju, illinois nije ukino državno osiguranje. Idi na dhs illinois i procitaj šta sve daju.
tweety_m
(?)
24. mart 2013. u 11.26
Sto rece tinica u Illinois-u imaš velike sanse za Medicaid.Pošto će muž biti self employed sacekas februar kad se radi taksa i iz onih svih formi izvuces „Schedule C”.Tu ti piše na koliko je platio taksu i to je poslije svih odbitaka koje kao self employer kad je na Formi 1099,može da napravi.Sa W2 je malo teze to odraditi jer ti firma u kojoj radis već odbija ali kao self employer imaš velike sanse,jer ako radi par mjeseci na manji iznos će platiti taksu,na schedule C ne gledaju jesi li za lupam 2,4 ili 6 mjeseci zaradio taj iznos ili za godinu dana.Ako ne može ni to onda brate radi sto vecina Srba,Poljaka i Meksikanaca radi u Chicagu ;)
curice
(trazim informacije)
24. mart 2013. u 23.52
Taj Medicaid koji vi pominjete je za low income families i nema veze sa djecom sa pp. On će joj obezbijediti doktora i bolnicu u slučaju da se dijete razboli (sto je isto dobro imati, ako nemate ništa drugo), ali neće obezbijediti dodatne terapije-aba, okupacionog terapeuta, asistetente itd, sto njoj treba.
Ono sto imaju djeca sa pp je Medicaid Waiver i nema veze sa prihodom koji imaju roditelji (prihod je waived, otuda i naziv).
Roditelji mogu biti i milioneri, dijete dobija Medicaid baziran na svom disability-ju.
To su dve razlicite stvari, mada ih ljudi brkaju, jer imaju isti naziv u osnovi. Prvi ima za cilj da pomogne porodicama koje su ispod linije siromastva da dobiju nekakvo zdravstveno osiguranje.
Drugi ima za cilj da zastiti osobu sa invaliditetom i da omogući njeno adekvatno funkcionisanje u drustvu. To osiguranje pokriva sve vrste pomoći koje su potrebne djetetu sa pp da normalno funkcionise, bez obzira na to kolike su njegove potrebe - pokriva asistente, kampove, pomoć u kuci, dodatne terapije, pomagala i cjelokupno medicinsko lijecenje. Taj Waiver je uglavnom dozivotan, tj dok je osoba zvanicno nesposobna, dok je regularni Medicaid samo za tekucu godinu u kojoj je prihod porodice bio ispod linije siromastva i mora se obnavljati svake godine (ukida se ukoliko porodica zaradi vise).
Ja ne vjerujem da ona ima trenutno ikakve sanse za Medicaid Waiver, jer dijete nije „dovoljno” nesposobno, tj nema velike probleme u razvoju. Prije desetak godina bi to vjerovatno dobila i dijete bi imalo pomoć, ali danas je gotovo nemoguće. Ko god ima dijete na stepenu razvoja njenog djecaka može da ima samo ono sto skola nudi i sto sam iz dzepa plati.
nadam se da će se i to promijeniti i vratiti na staro uskoro, ali za sada je tako.
Teogopa
(HECTBAPHA)
25. mart 2013. u 09.11
ne znam curice kako je tamo gde si ti, ali mislila sam da je ovo na federalnom nivou, doduse možda i nisam u pravu.
Medicaid je medicaid i svi koji ga imaju isto im pokriva. Mentalno zdravlje pokriva samo sat vremena nedeljno, znaci ako vidis terapeuta, u toj nedelji ne možeš da vidis case managera. Njega odobrava Department of Job and Family Services. ON je za low income families.
Medical Waiver izdaje Departed of Developmental Disabilities, i on ukljucuje milion i jednu uslugu, cash assistance, i uzasno ga je teško dobiti. Liste cekanja traju godinama, osim ako niste prioritet, sto naravno zavisi od problema. On ni kod nas ne zavisi od zarade roditelja nego od kvalifikacija onoga ko ima disability.
Eh sad opet kažem, ne znam da li i kod vas tako hoda, jer znam da se novac u tim fondovima izvaja iz državnog fonda (tj state funds) tako da nisam sigurna da ova podela vazi za svaku saveznu državu. To treba proveriti pre nego što se presele.
Što se ADHD-a tiče, medical waiver sigurno nećeš dobiti, ali postoje druge usluge za koje možeš da se kvalifikujes kroz DD. Za sigurno znam da je dijagnoza ADHD a dovoljna za neke manje intenzivne usluge, ali ne i za waiver.
Teogopa
(HECTBAPHA)
25. mart 2013. u 09.28
zaboravih da kažem, da na taj DOJFS medicaid imaju pravo sva deca do 19 godina, ako nemaju drugo osiguranje. Sasvim ti je dovoljan za lekarske usluge i kao sto rekoh sat vremena terapije nedeljno je ukljuceno. Još možeš da dobijes, (ali i to zavisi od kvalifikacija) do 14 sati nedeljno in home aide. Međutim ovo dobijaju samo oni kojima je zaista potrbno i treba proveriti njihove kriterijume. Nije na odmet da se uzme, i ne pokriva bas tako malo, ali sigurno ne ukljucuje sve ove specijalne usluge o kojima prica curica, a koje ukljucuje waiver. Iz mog licnog iskustva, dobro ga je imati bar kad je u pitanju mental health. Bolje pokriva te usluge od vecine privatnih osiguranja, i vise mesta ih prihvata. Npr, prošle godine sam htela da uradim diagnostic assesment za svog sina. U celom okrugu nisam mogla da nađemdijagnosticki centar koji prihvata privatno osiguranje, samo medicaid. Morala sam da idem u drugi okrug.
Nego da ne ne uplasimo i ne zbunimo, zdravstveno osiguranje nema nikakve veze sa onim što može dobiti u skoli na osnovu te dijagnoze. Ono sto su skole po zakonu duzne da mu pruze, ali ono za šta ti treba da pitas i da se boris. Ne retko skole imaju school based therapist, kojeg tvoje dete može vidjati u skoli mimo osiguranja...Dobro se raspitaj i javi ako nešto treba.
tweety_m
(?)
25. mart 2013. u 10.55
Ja sam mislila na standardni Medicaid,daj šta das,bar bilo kakvo osiguranje da ima,mnogo je lakse nego da nema nikakvo.Pa onda polako,ako bar neke terapije može da koristi zašto da ne,i da za lijekove isto,da njih ne placa.
mikisrki
25. mart 2013. u 17.32
Hvala puno svima na komentarima i korisnim savetima.
Moja deca su imala All kids osiguranje dok smo još bili u Usa, tako da se nadam da ćemo ga opet uspeti dobiti A čula sam da sva deca u Illinoisu do 18. godina mogu dobiti to osiguranje. Koliko je to tačno i koliko ga je lako dobiti videcemo. Meni je bitno da imam u početku kakvo-takvo osiguranje, da barem mogu dete odvesti na pregled, a svesna sam i spremna na to da ćemo morati placati neke terapije, koje mu budu neophodne. A i skola u mestu gde ćemo živeti je dobra, to je bio uslov kada smo tražili kucu, da barem skola bude dobro rangirana, jer i od toga zavisi da li će dobiti neki service.
Stvarno ste svi divni, lepo je znati da ima dosta zenica koje su spremne pomoći!
Hvala!
ciba
(brrrrr)
25. mart 2013. u 22.45
uh samo blago upozorenje, privatno, terapije su oko $150 za ~40 min. Hoću da kažem gde god da odes, samo testiranje (uvek obavezno je 400$) a posle tek kreće igranka.
Opet proveri da li skola ima podrsku za posebne potrebe (zovi i pitaj). Mi smo u odlicnom distriktu. Skola je bila odlicna po rangu i „otvorenosti”. Videla sam podrsku i asistente samo za kindergarten. Mislim da stariju decu salju u posebnu skolu u okviru distrikta. Što ne mora da znači da je loše, ali nama ne odgovara.

tinicakatarinica
26. mart 2013. u 17.00
mikisrki neslusaj nikoga već apliciraj za all kids kao sto si ga imala ranije imaces ga i sada JER SVA DECA U ILLINOISU BEZOBZIRA NA STATUS I NA PAPIRE DAL SU DržavLJANI ILI NE IMAJU OSIGURANJEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE to je za Illinois , a ja sam u illinoisu i znam šta može sve da dobije i dobice sve usluge jer ovde osiguranje sve pokriva ne za samo za decu i za odrasle koji su ispod zarade. Drugo neko kaže siromastva šta lupa imaju veliki milioneri to osiguranje samo zavisi ko se kako snaso da ga dobije, drugo kad je velika porodica imaju sanse kad svi meksasi mogu da imaju sto ne mogu i drugi da imaju, znam porodice koje su čak dobile i stan da im placa država i sve beneficije imaju a dete im ima isto taj problem.
tinicakatarinica
26. mart 2013. u 17.09
tinicakatarinica
26. mart 2013. u 17.10
tinicakatarinica
26. mart 2013. u 17.13
Teogopa
(HECTBAPHA)
26. mart 2013. u 22.03
tinicekatarinice, to jeste tačno za osiguranje, međutim ono sto curica govori je da koliko god da su pokriveni odlasci kod lekara, medicinske usluge, pa donekle i usluge za mentalno zdravlje, ono sto je deci sa posebnim potrebama potrebno ni jedno osiguranje ne pokriva. Ni privatno, ni državno. Tu se ubrajaju in home aide, supoort, nurses, casovi ovog ili onog, kampovi, partial hospitalization i sl. Nije sporno da ona medicaid kao osiguranje može da dobije. To je na federalnom nivou i deo je obama care-a da sva deca ispod 19, trudnice i oni preko 65 (ja mislim) imaju pravo na osiguranje, ali to osiguranje pokriva samo ono osnovno, a ni delic onoga sto je deci sa posebnim potrebama potrebno.
Tu na scenu stupa taj waiver, koji je uzasno teško dobiti, i stepen invaliditeta treba da je jako visok za to.
Mislim da je ona samo htela da upozori diskutantkinju da ne ocekuje neke extra usluge sa običnim medicaid-om.
curice
(trazim informacije)
27. mart 2013. u 18.46
Tinice,
to što si ti postirala NIJE ono sto njoj treba i zbog čega je postavila temu. ZDRAVSTVENO osiguranje će ona dobiti, dobiju ga sva djeca,čak i ona ciji je status ilegalan,da ih pregleda doktor ako se razbole, ali to NIJE ono sto treba djetetu sa posebnim potrebama kao sto je njeno.

No, da se mi bezveze ne ubjedjujemo,sacekacemo da žena doseli, pa ćemo joj pomagati ako bude trebalo. U međuvremenu ti možeš da joj saznaš, posto si u Ilinoisu i znaš već to sve, koliko sati logopeda, koliko okupacionog terapeuta, koliko psihologa i koliko sati ABA terapije će to osiguranje da joj pokriva svake nedelje i koji su to doktori i institucije u kojima to može da ostvari odmah po dolasku.
To je ono sto će njoj po dolasku trebati.
ja znam kako to ide u njujorku, a ti joj pomozi i pronadji u ilinoisu.
svako dobro
malasara
27. mart 2013. u 19.08
Vidim da se diskusija proširila i otisla u drugom pravcu, a ja bih još nešto o ovom leku. Da pojasnim testiranje leka na 4 nedelje. Ova vrsta leka deluje vrlo brzo, efekat kod Concerte se vidi za oko 1h po uzimanju. Uzima se ujutru, nikako posle 12h, jer onda može da propadne spavanje; ne moze da zaspi do kasno u noć.U slučaju da ne uzme lek do 12h, najbolje preskociti tog dana.
Kao sto rekoh efekat se vidi vrlo brzo, istog dana. 4 nedelje se koriste ( a to ne rade svi dr), da bi okolina uspela da sortira utiske i primeti sve promene.Ako dete pozitivno reaguje na lek, onda je ta promena u svakodnevnom ritmu jako pozitivna.
Npr. Ne razvlaci domaći na celo popodne, uz nekoliko svadja i tantruma oko nekih sitnica, već to traje mnogo krace. Tako da porodica provodi popodne na neke druge aktivnosti, koje pre nisu bile moguće. Ta pozitivna dinamika u porodici između ostalog utice na psiholoske promene: kako samo dete dozivljava sebe u odnosu sa drugima. U odnosu sa vrsnjacima- koji ga ne dozivljavaju kao previse nepredvidljivog i zastrasujuceg ( kako deca mogu da dozive impulsivnost i hiperaktivnost kod druge dece), a sam on „ ima vise vremena” da razmisli i reaguje u kontaktu sa drugom decom. Tuzno ih je cuti kako sami mogu da opisu promenu, jedan preslatki 7. godisnjak mi kaže: Znaš da vise nisam najlosiji decak u 2. razredu? Koliko su sami svesni negativnih komentara, ocena? okoline, i kako to samo slože u „ ja sam los” za ostale, da je zastrasujuce. I kako se to kasnije promeni zahvaljujuci pozitivnom feedback-u. Dakle lek može da otpocne lancanu reakciju pozitivnih psiholoskih promena. Lakse nauci strategije, koje su mu potrebne u ucenju, druzenju sa vrsnjacima,familijom. Ukoliko lek deluje preporucljivo je praviti pauze bez leka na letnjem raspustu, da li je lek još uvek neophodan?
Što se tiče podugacke liste sa nezeljenim lekovima, razlog za te liste su prava, zakoni...ukratko- da je tebi omogućena sva ta informacija, a šta ćeš s njom i kako se osecas samo nakon što to vidis/ procitas je zanemareno.
Da se ponovim- vecina nema nikakve nezeljene efekte, a oni sto ih imsju su uglavnom prolazni... U svakom slučaju vredi probati, ako je ponasanje takvo, da ste spremni; ako ne odovara ili ima nezeljenih reakcija, lako se zaustavi davanje leka.
Srećno, ma šta odlucili!
anthraxwar
26. maj 2013. u 08.55
da li neko zna kakvo je generalno mišljenje naših lekara o concerti, da li posto poto izbegavaju njeno pripisivanje, i da li je moguće za mene koji imam 16 god i primetio sam da imam ogromnih problema sa koncentracijom i motivacijom da dobijem recept?
ZaZaZu
25. jun 2013. u 14.42
Pozdrav svima, koliko vidim ova tema je izazvala po prilično interesovanja, sto je dobro, jer je u pitanju veoma ozbiljnan i vrlo zastupljen problem među populacijom.

ADHD (Atention deficit hiperactivity disorder) je jedan od najcescih neurorazvojnih poremecaja. Najnoviji podaci pokazuju da 8-10% dece skolskog uzrasta, bez obzira na rasu, mesto boravka.. ispunjavaju neophodne kriterijume za dijagnozu ADHD, a 70% ove često veoma nadarene dece će nastaviti sa problemima i u odraslom dobu.

U medicinskim krugovima ovaj poremećaj sa veoma istraženom i jasnom kliničkom slikom nosi naziv poremećaj deficita pažnje sa ili bez hiperaktivnosti, i razlikuje tri podtipa: dominantno nepažljiv tip, hiperaktivno-impulsivan tip ili kombinovani (nepažnja, hiperaktivnost-impulsivnost).

Sa najnovijim otkrićima vezanim za ovaj poremećaj, među vodećim svetskim ekspertima u ovoj oblasti, sve su česći predlozi za promenom imena, jer nedovoljno precizno opisuje dato stanje. Uzimajući u obzir celokupnu kliničku sliku mnogo precizniji i svrsishodniji nazivi bi bili: MDD – Motivation Deficit Disorder, IDD – Intention Deficit Disorder, Performance disorder ili Self-regulation Neurogenetic Disorder.

Poremecaj paznje, se često (laicki) vezuje samo za hiperaktivnost, koja je samo jedan od simptoma i to onaj koji se najlakse vidi i predstavlja najveci problem za okolinu i drustvo. ADHD je naravno mnogo slojevitiji problem, sa mnogo više ne tako manifestnih simptoma, koji se dogadjaju iznutra i mnogo vise remete dete ili odraslog sa ADHD-om. tu mislim na poteskoce sa planiranjem, izvrsavanjem zadataka, ostajanja na zeljenom kursu.. (exsecutive funkctions), zatim sa pometenoscu, zaboravnoscu... (working memory), pa nepromišljenst, `trcanje pred rudu`, nemogućnost cekanja na svoj red ili u redu.. (impulsivnost), pa tek onda kao rezultat svih ovih uznemirujucih unutrasnjih simptoma, taj konstantni nemir koji se ispoljava kroz pokret, akciju.. sa ciljem za ublazavanje istog (hiperaktivnost).

Ono šta se dogadja posle puberteta je da se hiperaktivnost najcesce sublimira i smanjuje, sto sa odrastamjem i smanjenjem hormonskog disbalansa u organizmu, a sto pod sve većim pritiskom drustva i uticajem iskustva i pokusajem da se uklopi u drustvo.

Problem onda poprima jedan još nepovoljniji oblik, koji se direktno odrazava na samopuozdanje i predstavlja izvanrednu podlogu za stvaranje raznih psihickih problema (border-line, bipolar, depresija..). A taj unutrasnji nemir, koji je i dalje prisutan prerasta u anksioznost sa već dalje poznatim mogućim razvojnim putevima u pravcu fobija, derealizcije i sl..

takođe zbog `drugacijeg` funkcionisanja organizma, jer da podsetim ADHD nije psihicki, već bioloski (neuro-genetski) poremecaj, vrlo je prisutna mogućnost ulazenja u probleme sa zavisnoscu od alkohola, droga.. (koje u stvari i `rade posao` u neku ruku, podizuci nivo dopamina, serotonina i adrenalina, čiji deficit u neurotransmiterima zaduzenim za prenos informacija u sinapsama, predstavlja koren problema).

Neko najbanalnije pojasnjenje je da sobe sa ADHD-om imaju veliki problem sa ostajenjem u budnom stanju, jer im mozak narihtan da funkcionise samo pri vecem stepenu uzbudjenja, (kao visokoturazni motori sportskih automobilia, npr.. koji se guse pri manjem broju obrtaja i potrebno im je vise gasa da bi motor normalno radio), odatle taj konstantni nemir u dosadnim situacijama i trazenje novih i jačih senzacija i potrebe za ulazenjem u tzv. hiperfokus, kada ne postoji problem sa usmeravanjem paznje.

Sustinski problem medicinskih krugova u Srbiji, naročito vezanim za perzistiranje poremecaja u odraslom dobu, je potpuno ignorisanje svega ovoga i zastupanje stava da ADHD postoji do 18 god, a posle ili nestaje ili prerasta u drugi problem koji se treba leciti (depresija, border-line, bipolar, psihopatija, anksioznost...)

Sledeći veliki problem drustva, a naravno i osoba sa ADHD je vrlo neprilagdljiv sistem skolstva prilagodjen vecini, odnosno onih 85-90% dece sa drugacijim potrebama od nas sa ADHD-om.

Takođe, osim izloženosti velikom riziku od neuspeha u školi ili uspeha ispod njihovih intelektualnih sposobnosti, 70% ove često veoma nadarene dece, će nastaviti vožnju ovim neprijatnim rolerkosterom i u odraslom dobu sa mogućim brojnim konsekvencama, uključuju: neuspehe na poslovnom planu, emotivnim vezama, sklonost depresiji, anksioznosti, poremecajima licnosti, zlouporebi supstanci, problemima u saobracaju, sa zakonom, ličnom bezbednosću...

Inače sve ovo je ujedno veliki problem na celoj teritoriji ex Yu, osim sto su Slovenci, a za njima i Hrvati u mnogome odmakli i napustaju te stavove, kroz razlicite programe edukacije profesora, pedijatara, roditelja i javnosti u sirem smislu.

Na vrlo sličnim principima se tretiraju i razni drugi problemi, od narkomanije, do čak i malignih bolesti... gde se po zastarelim komunistickim principima gde je zastita sistema, i samo `drustvo` iznad pojedinca, te se tako tretira bolest, a ne pacijent.

A koliko su takvi principi opravdani i u krajnjem rezultatu uspesni, može se videti na samoj slici ovog raspalog sistema u kome živimo.

Što ranija identifikacija i tretman su od ekstremne važnosti i ovaj veoma ometajući i obeshrabrujući poremećaj za pojedinca, ali i društvo u celini, se pravilnim pristupom, edukacijom, self-treningom, adekvatnom ishranom i medcinskim/farmakoloskim tretmanom, može iznenadjujuće lako pretvoriti u vrlo efektni `dar prirode`.

Dokaz za ovo su brojne ekstraordinarne ličnosti kroz istoriju koje su iako suočene sa ovim `problemom`, uspešno iskoristile svoj `dar` i ostavile neizbrisiv trag za sobom: Albert Einstein, Nikola Tesla, Thomas Edison, Leonardo da Vinchi, Mozart, Beethoven, Abraham Lincoln, Winston Churcill, Alfred Hitchcock, Elvis...

ali i `moderni heroji` Bill Gates, Tom Cruise, Justin Timberlake, Britney Spearce, Jamie Oliver, Brad Pit, Michael Phelps...

Za sada toliko, uz najavu da je u procesu osnivanje Udruzenja za pomoć i podrsku svima koji se suocavaju sa ovim problemom, naročito pod okolnostima gde drustvo, skrivajuci se iza sopstvene neobavestenosti i neodgovornosti, ostavlja jako malo prostora za pravilan razvoj osoba sa `drugacijim` nacinom fokusa paznje.

Lep pozdrav.. :)

ZaZaZu termometar kreativnog dozivljaja

[email protected]
ZaZaZu
25. jun 2013. u 15.02
Uz izvinjenje svima na forumu, a naročito pozrtvovanoj mami mikisrki, i ujedno i mali primer funkcinisanja `hiperfokusa` na delu, zaboravio sam zašto sam i poceo da pišem (a ujedno okasnio tamo gde sam trebao da odem).. :)

..mozete mi se javiti ovde na forumu, gde ću svakako dopuniti sa informacijama vezanih za Concertu i druge nacine farmakoloskog lecenja, kao i ostalih nacina borbe sa problemom ili na mail [email protected]

a sada hiperfokus nerado menjam za hipergalop, jer na zalost ni vreme često ne želi da bude nas saveznik. :)
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Lava Rock Bracelets?
.