A mene nema u mom rodnom kraju... tako ide ona pjesma

Nema me tamo 15 godina. Sjecanja žive istom jacinom.
Krajina moja, prije i poslje oluje.
Prije bjese puna ljudi, veselja , price.
Priroda je , čini mi se, pjevala sa nama. Sjemena nicala iz kamenja.
Nije nam bilo teško raditi od svitanja do zalaska sunca.
Važno je bilo postenje i da se ima gost cime docekati.
Komsiji se dolazilo bez najave i telefona. Djeca se po cijeli dan igrala sama po dvoristima i isla do pola sela.
Svako pomagao svakom u nevolji ili dolazio na veselja.
Samo takav narod je mogao opstati na toj zemlji.

Ali uzese nam to dusmani.
Njima sada raste korov i ne pjevaju ptice. Pustos samo.

A mi se razisli po svijetu. Cuvamo ono našeg u sebi kako znamo i umijemo. Sada idemo i sa tudjim motikama na tudje njive i spavamo u posudjenim ili kupljenim kucama ili stanovima, daleko od onoga sto su nasi ocevi i djedovi sticali za nas.

Pozdrav svim Krajisnicima , ma gdje bili !