Sjedim i čitam polako stranicu po stranicu iz jednog od mojih dnvenika. Star, isparan, prašnjav.
Ma i ne bio takav, kuda je sve sa mnom prošao, padala je prašina Bosne, Srbije, Njemačke, Kanade, ma cijelog svijeta po njemu, samo jedna nije – prašina zaborava.
Najdraže mi uspomene u tom mom starom dnevniku, dobro sam ga čuvao od te prašine, kad već od ovih drugih nisam.
Gledam u imena djevojčica i dječaka tadašnjih, sa kojim sam godinama školske klupe dijelo i sve mi neki osmjeh lebdi na usnama. Ne moram da gledam u taj spisak da bih se prisjetio imena, i nakon ovoliko vremena znam napamet kako je išao spisak u dnevniku po imenima, znam svakome koji je bio redni broj u tom strašnom dnevniku, u kojem nam se tada ocjenjivao život.
Ne samo koliko si naučio ili nisi, nisu samo te ocjene tamo zapisivane, nego i kako si se ponašao tokom godine, za šta si ukor dobio, šta si «lanuo» na kom času...ma da, bome nam cijeli život ocjenjivali. Mada se nismo ni mi dali, ocjenjivali smo i mi njih, možda ne brojkama, ali su zato i profe znali dobiti ukore u nekim « našim» dnevnicima.
Eeeee, davnih vremena, zadnjih klupa, prepisivanja, zaljubljivanja, druženja i smijeha...
Meni još uvijek traju, drugovi moji, kad god se sjetim vaših likova.
A evo, ovako piše na toj zadnjoj stranici tog dnevnika, na zadnjoj stranici tog života kojeg smo tada zadnji put zajedno proživljavali:

« Počelo je davno, prije četiri godine jednim strogim predavanjem profesora Istorije Jovana Dmitrovića, da bi nas, klince i klinceze «zastrašio» i uvjerio da neće biti lako u CZSUOiV Đuro Pucar Stari, a završava se danas, 31 maja ove 1990te godine.
IV b, razred mašinskih tehničara - više ne postoji.
Rastajemo se nakon 4 duge godine koje smo zajedno proveli. Kao i sve u životu, i ovo je školovanje imalo svojih svijetlih i tamnih strana, ali najviše onih radosnih. Ne vjerujem da ću ih ovakve više doživiti, ni u ovom životu, ni u nekom slijedećem. Čisto sumnjam da poslije ovoga može još nekad negdje biti ovakvog druženja, ovakvog smijeha, ovakve iskrenosti. Šta ti misliš, stari moj dnevniče, vrijedi li tebi i poslije ovoga povjeravati tajne nekog drugog života koji sada dolazi? Druga će to neka imena biti, neki drugi predjeli, neki drugi čvojek će pisati riječi u tebe, ni više ovaj dječak današnji. Šta misliš ti da ja tebe zatvorim i u tebe sačuvam uspomene na ove četiri godine?
Uspomene mojih školskih drugara s kojima će se slabo koje druge uspomene moći mjeriti?
Tačno odlučujem, stari moj drugaru, da je i tebi danas zadnji dan «ocjenjivanja», ove uspomene i ocjene su samo za tebe da ih čuvaš, da bi nekad poslije, neki drugi ja mogao ponovo da se sjetim, uz tvoju pomoć, svega i svih.
Na Veću, koji mi je bio i komšija i jedan od prvih drugova ovdje kada sam došao iz Njemačke. Kako samo one koševe postiže, nikada mu nisam uspio zavaliti «bananu», al ' smo se radovali zajedno u mnogim utakmicama.
Na Baroša, štrklju iz Njemačke, spadalo pravo, ili na Draganu, ćutljivu curu iz zadnje klupe sa dugim crnim pletenicama. Na Boru s kojim sam klupu dijelio šest godina i stalno pokušavao da kopiram njegov rukopis, ili na Dražu možda, čije viceve neću zaboraviti nikad.
Na kuma moga Radoslava, šta sam puta prepisivao od njega, na mog kumića kojeg sam morao tajno krstiti i koji zna više tajni o meni nego možda ja od sebe samog.
Na Đurana, viskog i dobroćudnog, kojem takođe nisi mogao pera odbiti u košarci, brate, previsok je za me, i na Đuricu, s kojim sam se još u osnovnoj školi združio i fudbala u mom potkrovlju igrali, Na Ranka, druga mog Ninđu, crvenokosog i veselog, a bome zna i lijepo da crta, kako mi je samo nacrtao jednom mrtvačku glavu, onakva ni u romanima nije nacrtana i još je imam, pa Sinišu, s kojim sam proveo toliko vremena da sam mogao još jednu školu zavšiti.
Na Zoricu, visoku i lijepu, a bome i ljutu, a ja sam bio kriv. Što jes, jes, samo se puno naljutila, ali srećom i odljutila, na Sanju, neobično zgodnu sa nekom čudnom frizurom, vrckastu a pomalo i zeznutu, i na Nenu, dobru drugaricu sa toplom dušom. Ili na Sašu, koji zna kung fu i koji je baš drugarčina, kao i na Mikija, koji tjera onu loptu bome kao Maradona. Kako mu to uspjeva sa onim tankim nogama mi i nije baš jasno. Ih, pa na Radovana, to je nemoguće da se ne đelim podsjtiti mog «metalca» koji je takođe jedan od najprvih drugara ovdje u Gravu, i na Mandića, dobrodušnog našeg Boru, da se ne podsjetim na njega koji se nikada s nikim posvađao, za raliku od Tanje, ali Tanja nije lako ni praštala, ako se zavadiš sa njom, obr'o si bostan, mada se smijala kao što se niko ne smije, makar i ljut na nju bio, moraš se smijati kada čuješ tu zarazu.
Na Mišu, e moj profesore Anđeliću, da ti znaš šta te je on tek puta ocjenio, ali dobro te ocjenio, ne brini, profo, baš kao što je inas ocjenio dobro. Naravno na Smiljku, uvijek spremnu na sve i svašta, vedru i nadfsve glasnu, ili na Maru i Milenu, s kojima sam tolike godine išao u razred a bome sam ih se više nagledao nego što sam pričao s njima.
Na Vesnu, takođe velikog drugara sa lijepim glasom, na Čančara s kojim sam se i svađao i mirio svaki čas i na Iliju plavušana i možda ipak najvećeg spadala u razredu.

Ne, ne, dragi moj dnevniče, neću ja u tebi pisati o nikome drugom, poslije ovih s kojima sam četiri godine dijelio dobro i zlo.
Nek im bude srećno u životu, neka nađu ono što bi željeli da nađu i da mi ostanu zdravi i veseli.
Neka bude i tebi, kao i nama .
Zazvonilo je zadnje školsko zvono. »

Eto, trebalo je da prođe 20 godina pa da vam ovo napišem, i ako neko od vas ovo pročita, znajte da bih volio da se još eto bar jednom, svi okupimo zajedno, da bih vam i u lice mogao reći da ova jedna usamljena suza ne teče niz ovaj stari obraz od neke tuge, nego što ste još uvijek svi u mojim mislima i srcu isto onako mladi i veseli kao što smo bili tih davnih, dalekih i zamagljenih godina...