Dubina ponora u koji smo pali
zavisi od toga koliko smo mali.

I rupa prodiše kad se u nju tropne
i kad sita svega izađe iz opne.

Samo duša sitna beznadežna glupa
mora da provjeri kolika je rupa.

I najgori znaju nema pravog pada
sve dok se u ponor ne surva gromada.

Jer kad se stropošta u omračje malac
i rupa se skupi pa bude ko palac.

Zašto da se mjeri sudeći po ehu
oni što su pali neki važni bjehu.

Njima tek u rupi dođe mudrost davna
da jedino ponor sve grbe izravna.

Probuđeni iz sna žive noćne more
al rupa je rupa iz nje nema gore…

Gore su poltroni al' zalud se nada
bjehu rod rođeni ali prije pada…

Nije hjihov čim su objavila zvona
da je kralj skliznuo u rupu sa trona.

Dok u mraku pipa karlicu, ramena
sluša kako viču: pala neka bena!

Kako da u rupi sam sebe umlati
kad je veću rđu znala da povrati.

Ako do Olimpa još jednom dopuže
svi će što se slade da osjete uže.

Pogađa ga jače od tog što se skrha
što se više nije nalizao vrha.

Ne kuka toliko za slomljenim zglobom
koliko što nikog ne đipnu sa sobom.