Zašto?
Zašto?
Zašto u tvojim ocima,
punim zivota i sreće,
zašto, zbog čega
skrivas znak nesrece?
Nitko svoj zivot ne kroji
i izmijeniti ga neće,
mada će ti pricati mnogi,
da si kovac svoje sreće.
Bilo je obecanja
u tenutku rođenja,
a zatim cekanje
na ta laganja,
i nova nadanja.
I kada te vrijeme pregazi
i ne bude vise varanja,
i kada „ništa” dolazi
i kada ne bude nadanja,
nitko te lagati neće
da si kovac svoje sreće.
Ujutro je sunce zaslo
u trenutku izlazenja.
Nesta covjek, nesta svjetlo,
samo tama,
srce boli.
Tijelo zivo duse nema.
Ostala je negdje tamo
u daljini iza mene,
a za mene osta samo
tracak nade
i u sunce i covjeka
i propmjene.
Oprosti mi
Nemam snage za prazne rijeci,
da ti izrazim zelje i tako to
i nisam od onih sto lijeci
bolest, tugu, bilo sto.
Nismo stajali sucelice,
okrenuti licem u lice
i iz zjenice oka dubine
tražili mane i vrline.
Možda smo se negdje ocesali,
u prolazu u hodu onako
i kroz zube nešto promljali,
kao „oprosti”, pogijesiti može svatko,
