Još i sada mi odzvanja u usima duga zvonjava telefona.
Rekoh „neću da se javim, sigurno je neki telemarketing u ovo doba”
Ne prestaje da zvoni, treci put. Javlja se moj vjerenik, čim je progovorio ime osobe sa druge strane, znala sam , ne zovu oni nikad bez većeg razloga. A vjerovala sam, prebrodices ti ta dva mjeseca bolesti...Poslje dugo plakanja, samo sam uspjela pitati„kako je mama?”
i spustila slusalicu.
I zar tako , nestaju tate.
Da ti jave, dok si u nekoj dalekoj zemlji. Nemas vremena ni nacina da nadjes avionsku kartu. Ni sama ne znam kako su mi prošli ti dani.
Puni slika o prošlim danima. Prvim sjecanjima, kako nam milujes glave i zoves nas „moji loncici” Volio si nas sve četiri jednako. Zajedno sa nama prozivljavao sve naše sreće, uspone i padove.
Kada sam odlazila na zapad, rekao si mi „Ides djete u srećniju zemlju”
Znala sam tada kako ti je teško padalo kroz sve sto sto smo prošli u rođenoj zemlji. koja nas je izdala, kako ti je teško bilo nositi se se bremenom izbjeglice u tvojoj 6o-oj godini. Vjerujem da ti je to i skratilo zivot.
Izvini tata, sto sam tek nakon 3 godine dosla na tvoj grob.
Dosla sam sa tvojom 2 godisnjom unukom, i izvini sto te sa njom nisam usrecila dok si bio ziv, jer znam da si je zeleo poslje 5 unuka.
Danas protekose 3 godine, otkada te nema, a meni nedostajes čini mi se još jače ...
Pocivaj u miru tata.