Е драга моја Lax,ђе ме нађе с Алексом.
Ево и од мене која...
GOLOM STIJENJU
Gledao sam sinje more,
Mnoge rijeke, mnoge gore,
Mnogi ubav kraj;
Gledao sam mnoga sela,
Gdje žubore hladna vrela,
Gdje tičica prevesela
Sunčev zdravlja sjaj.
Ali ništa, stijenje milo,
Srce nije prisvojilo
Mlađano mi - kao ti;
Ništa dušu moju tako,
Plahovito, silno, jako,
Bujno, snažno, vrelo, žarko,
Sa ljubavlju ne napi.
S tobom mi se srce veže,
Tebi moje želje teže,
Ti si predmet sanka mog;
Tu mi srpsko cvijeće cvjeta,
A vila ga čuva sveta,
Oko njega brižno lijeta, -
U nadi je štiti bog.
Pa zdravo mi, stijenje golo,
Milo gnijezdo sokolovo,
Gdje s' Milošev rađa soj!
Ja te ljubim žarko, vrelo,
Kao majka čedo bijelo,
Kao slavuj goru, vrelo -
Za te živi sinak tvoj!
U Mostaru, 21. januara 1889.
HERCEGOVAC NA STIJENJU
Ta što će život kada
Otrgne sreću grob?
Bez želja i bez nada
Zašto da živi rob?
Nit' kućišta imam, nit' ognjišta svoga,
U čemeru gorkom dočekujem dane...
Kameno je srce u svijeta toga,
On prezire moje mučeničke rane;
Niotkuda zračak utjehe da sine,
Da me lanac tuge i čemera mine.
Kako se gorko sjećat
Blaženstva prohujana,
I mišlju svojom krećat
U doba sretnih dana...
Hej, u ono doba - sjećam ga se vazda -
Kad Azijat vlada u sili, bijesu,
Imao sam svega i bio sam gazda,
Dječica mi hljeba željela nijesu;
Pa kad za slobodu sve ustade redom,
I ja za junacim' pošao sam šljedom.
Za roda ime sveto
Kad treba, valja mret,
I ja sam tako, eto,
U bojak pošô svet.
Ostavih ognjište, ostadoše dobra,
Zaboravih na sve što mi bješe milo,
A kad našom mukom tuđin sreću pobra,
Kad stradanje naše sve je zaman bilo,
Povratih se kući. Ali šta je tamo?
Pustoš, crna pustoš i garište samo.
Gdje mi je ognjište bilo
Tu zmije sikću sad,
Sve dobro moje milo
Gromom spržio ad.
Nit' zatekoh ljubu u životu svome,
Dječicu mi redom posijekli su vuci,
A žalosna majka u prizoru tome
Sama život uze, izdahnu u muci;
Zagrljenu s djecom grobu su je dali,
Zagrljenu srećom nju su zakopali.
Prošla je svaka sreća,
Iščezô svaki nad,
A svakog časa veća
Tuga i gorki jad.
Prosit, prosit moram... Nebo mi je mračno,
Sa graktanjem gavran više mene kruži.
Svuda oko mene jadno je i plačno,
Sve uzdiše bolom, jadikuje, tuži.
Mrzim ovo biće. Oj sudbino, što me
Nemilosno ganjaš na svijetu tome?
Ta šta će život kada
Otrgne sreću grob?
Bez želja i bez nada
Čemu da živi rob?
Oj ti golo stijenje, kućo moja mila,
Tebe jošte samo ljube ove grudi;
Za tebe se moja vrela krvca lila,
Pa i kosti moje nek ostanu tudi!
Iz tvog zagrljaja neću se odijelit,
Jošte ću te jednom mojom krvlju prelit.
U Mostaru, 1890.
OJ GRANČICE PUSTE...
Oj grančice puste, obnažene, same,
Svi listići dragi sveli su i smagli,
Pune drobnih suza vi gledate na me,
A vaš tužni šumor gubi se u magli.
O, ja znadem tugu i jad što vas kinji,
Ali gdje je snage, da vam prošlost vrne?!
Ja pred vama stojim kao kamen sinji
I sumorno gledam u daljine crne...
I meni je jesen poharala grudi, -
Pust i samcat hodim obnaženom stazom,
Iznad mene oblak promiče i bludi,
I ja mrem kô listak pod jesenjim mrazom.
1898.
POD SUNCEM
Pozlaćeno nebo. Mlado sunce grije,
Mirišu ljiljani i ljubice modre;
Moje srce gori i sve jače bije,
Kao da bi htjelo da na svjetlost prodre;
I, kô smoren putnik domu gostoprimnom,
Sa pticama lakim da poleti s grana
U prostor, u sunce, i pozdravi himnom
Ovu blagu svjetlost ljiljanovih dana.
O, da mi je 'vako da u duši gore
Dugo zraci sreće, radosti i zore,
A da nisam sužanj koji sunca ište!
No ja znadem dobro: s prvom notnjom sjeni
Odbjegnuli jadi vratiće se meni
Kao crne ptice na svoje noćište.
1906.
За Мостарце и све оне који у срцу носе Алексу
http://aleksasantic.com/