Tresanja

Putujem kuci
blistava misao
tamo me nosi
da majka i otac
ponosno mogu reci
:ona će doći

Junski me svici
zovu da dodjem
sjaj suze da im vratim
u kolijevku moga djetinjstva
da legnem, jer za njom zudim
i za njom patim

Majcino lice ispred
kuce i njemu: sva tuga
i ljepota balkana
tatine ruke mi zagrljaj mame
vrijedne i jake
kao od hrastove kore zdane

Moja me tuga opet ceka
kao sestra što se udala nije
i ocima mi govori blago:
nisi dosljedna biti ovdje

Otmem se tome,
oci me vode
ona se stidljivo tek rumeni
bremena tresnja, puna djetinjstva
kao da mase granama meni

Otici ću kuci
sljedeci vikend
pa neka je hiljadu daljina
mili me moji cekaju da dodjem
i pozdrav saljem, vama svima